Da doneseni zakoni traja makar duže nego što procedura za njihovo donošenje, razuman je zahtjev kojeg podupire, ili bi barem trebao, svaki građanin, pravnik ili političar. No, Hrvatska je zemlja u kojoj logika nije kategorija po kojoj bi vlastodršci, bez obzira na boju i ideologiju, smatrali da moraju uvijek postupati. Najnoviji primjer za to je Zakon o trgovini usvojen prije samo mjesec dana (18. srpnja 2008. godine) koji će već ovoga tjedna biti ukinut ili kako kažu u Vladi RH, “bit će podvrgnut retuširanju”. Prema odredbi važećeg Zakona o trgovini, prodajni objekti radnim danom mogu biti otvoreni do 21 sat, što se, osobito u turističkim mjestima, pokazalo neprimjerenim i zbog čega su prosvjedovali općine i gradovi iz turističkih područja Hrvatske. Službeno je objašnjenje da je nakon dosadašnjih konzultacija predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader predložio da se u sljedećih 48 sati (do srijede 20. kolovoza 2008.) održi sastanak socijalnih partnera (Vlade, sindikalnih središnjica, Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske obrtničke komore) te predstavnika jedinica lokalne samouprave, na kojem bi se donijela konačna odluka o radnom vremenu trgovina radnim danom.

Radni dani
Na sastanku bi se trebao predložiti i tekst Uredbe o radnom vremenu trgovina radnim danom koji bi nakon toga usvojila Vlada RH. Vladin glasnogovornik Zlatko Mehun je već prije naglasio da će se “novo radno vrijeme odnositi isključivo na radne dane, dok će konačno rješenje radnog vremena trgovina tijekom cijele godine biti utvrđeno izmjenama i dopunama zakona”. No nikome zapravo nije jasno hoće li novi termin biti na snazi samo do kraja turističke sezone ili do izmjena zakona? Činjenica je da je nakon prosvjeda trgovaca i lokalnih vlasti, primarno iz priobalja gdje je desetak gradonačelnika čak potpisalo i zajedničku peticiju i poslalo je Vladi, premijer Ivo Sanader odlučio popustiti. Ovaj potez Vlade samo je još jedan u nizu brzopletih odgovora na neku postojeću krizu koji nije ni promišljen ni dugotrajan. Banskim se dvorima po tko zna koji puta o glavu razbila “kratka pamet”. Dvotjedna primjena restriktivnih mjera iz novog zakona u odnosu na dosadašnju praksu samo je potvrdila brzopletost vladajuće većine koja u vrijeme stručne rasprave nije htjela čuti argumente struke. Štoviše, Zakon nije usvojen po kratkom postupku, na njemu se radilo od 2004. godine, i nikome nije jasno tko je tu lud? Stotine vladinih službenika je godinama radilo, valjda ono što im je u opisu radnog mjesta, na zakonskom nacrtu. Razumna je pretpostavka da su ti službenici, na drugoj razini, i razumni građani ove zemlje koji funkcioniraju u građanskom društvu: idu u šoping, ljetuju, razgovaraju sa susjedima i rođacima… Usprkos svemu tome, donose se zakoni koji su logični, ako jesu, samo onima koji ih donose. Je li zbilja moguće da ti isti službenici u svojem građanskom okruženju funkcioniraju kao i svi ostali “normalni” građani i svjesni su da svaki zakon koji se donosi mora prvenstveno služiti općem dobru i biti funkionalan građanima, umjesto da bude utjelovljenje nečijeg pojma ispravnosti. Naravno, postoji i mogućnost da je hijerarhija odlučivanja u državnim službama, Vladi prije svega, takva da jednostavno nije pametno biti pametan jer je moćniji po defaultu i pametniji. Ovakav zaključak se nameće zbog učestalosti ovakvih postupaka. Da ne spominjemo situacije od prije 2000., kada su neki zakoni vrijedili i samo nekoliko dana koliko je trebalo da odabrani “Primus inter pares” kupe vrijedne nekretnine, ima dovoljno primjera i u “parlamentarnoj Hrvatskoj” nakon 2000. godine.

Zakon o prometu
Većina građana još pamti nespretnost 3. sječanjske koalicije koja je u roku mjesec dana dva puta mijenjala Ustav. No, ta promjena nije unijela toliko nemira i humora među građane kao neke druge. Već je koalicijski ministar financija Mato Crkvenac kumovao carinskim uredbama kojima se propisivalo koliko se litara ulja i koliko dekagrama šećera smije imati u prtljažniku kada se prelazi granica. Naravno, kad se počelo s primjenom toga, shvatilo se da se radi i smiješnoj i neprovedivoj odluci. Možda i najkontroverzniji zakon kratkog daha bio je Zakon o sigurnosti prometa na cestama kojeg je HDZ donio 2004. godine nakon svojeg povratka na vlast. Iako su u samom početku svi upozoravali da “zakon o 0,0 promila” sam po sebi ne može imati pozitivnih efekata, već naprotiv, Vlada se nije dala. Zakon je stupio na snagu u kolovozu i bio u primjeni gotovo četiri godine. U tom razdoblju povećao se broj poginulih i ozlijeđenih na cestama, broj neregistriranih vozila na cestama, a došlo je do ozbiljnijeg smanjenja prometa u vinarskoj i pivarskoj industriji. U lipnju ove godine i Sanaderova je Vlada uvidjela, ili je to možda učinila pod pritiskom koalicijskih partnera, da Zakon nema smisla te ga je de facto ukinula – modificirajući ga daljnijim povećavanjem novčanih kazni za vožnju bez svjetla, nevezanje sigurnosnim pojasem ili razgovor mobitelom. Kao da nam zatvori već nisu prepuni sirotinje koja ne može plaćati prekršajne kazne, umjesto okorjelih kriminalaca i tajkuna koji to mogu.