Rizici s kojima je eurozona suočena su se malčice smirili od ljeta, kada se doimalo da je Grčki izlazak iz nje neminovan, a troškovi zaduživanja Španjolske i Italije dosegnuli nove, vrhunce. No iako je financijska napetost popustila, gospodarski uvjeti na periferiji eurozone i dalje su klimavi. Za početak, program "izravnih monetarnih transakcija" Europske središnje banke pokazuje se nevjerojatno učinkovitim: bilanca kamatnih stopa Španjolske i Italije pala je za 250 osnovnih bodova čak i prije nego što je i jedan euro uložen u otkup državnih obveznica. Pomoglo je i uvođenje Europskog mehanizma za stabilnost. Nije naodmet ni to što su europski vođe konačno shvatili da je monetarna unija sama za sebe nestabilna i nepotpuna te da zahtijeva dublju integraciju.

Stav Njemačke
No ono što je možda najvažnije od svega, promijenio se stav Njemačke prema eurozoni u cjelini, a i prema Grčkoj. Njemački dužnosnici sada shvaćaju da nered u eurozoni šteti ne samo periferiji, već i srži. Sve dok su Španjolska i Italija ranjive, raspad Grčke potaknuo bi virus koji bi se proširio i na Njemačku uoči sljedeće, izborne, godine što bi ugrozilo izglede kancelarke Angele Merkel za osvajanje još jednog mandata. Dakle, Njemačka će nastaviti financirati Grčku. U posljednjih nekoliko godina postignut je i napredak na periferiji eurozone: fiskalni deficiti su smanjeni, a neke zemlje čak i bilježe viškove u primarnom proračunu (fiskalna bilanca bez kamata). Isto tako, gubici uslijed pada konkurentnosti donekle se preokreću kako plaće zadržavaju rast proizvodnosti, a time i smanjuju jediničnu cijenu rada. Također su u tijeku strukturalne reforme.

Provale bijesa
No kratkoročno gledano štednja, niže plaće i reforme su recesijski, dok je proces prilagodbe u eurozoni uglavnom asimetričan i deflacijski. Države koje su prije trošile više nego što su zarađivale primorane su više štedjeti, čime smanjuju trgovinski deficit, no zemlje poput Njemačke koje su previše štedjele i imale vanjske viškove, pa su im trgovinski viškovi ostali vrlo visoki. Istodobno je monetarna unija nestabilni nesklad: euro zona mora ili krenuti prema potpunoj integraciji (političkoj uniji koja bi dala demokratski legitimitet predaji suverenosti na području bankarstva te fiskalnih i gospodarskih poslova) ili će prestati biti jedinstvena, te se početi dijeliti, cijepati, a u konačnici se i raspasti. Iako su čelnici EU iznijeli prijedloge stvaranja bankarske i fiskalne unije, Njemačka se tome opire. Njemački vođe boje se sastavnice dubinske integracije u vidu podjele rizika (rekapitalizacije banaka prema Europskom mehanizmu za stabilnost, snažnijeg fiskalnog autoriteta EU …), odnosno toga da podjela rizika podrazumijeva politički neprihvatljivu uniju transfera u kojoj će Njemačka i ostale zemlje središnjice trajno subvencionirati periferiju. Njemačka je, dakle, uvjerena da problemi periferije nisu rezultat izostanka bankarske odnosno fiskalne unije, već, kako to Nijemci vide, visoki fiskalni deficiti odražavaju niski potencijal rasta i nedostatak konkurentnosti zbog neprovođenja reformi. Pritom Njemačka ne uviđa da uspješne monetarne unije poput SAD-a imaju i bankarsku uniju u kojoj prevladavaju elementi podjele rizika, kao i fiskalnu uniju u kojoj savezni proračun apsorbira šokove pojedinih država. Europljani su spremni stegnuti remen, ali moraju pred očima imati svjetlo na kraju tunela. Produbi li se recesija, doći će do društvene i političke provale bijesa u obliku štrajkova, pobuna, nasilja, prosvjeda, uspona ekstremističkih političkih stranaka i kolapsa slabih vlada. A da bi se stabilizirao omjer duga i BDP-a, ovaj drugi mora početi rasti jer će u suprotnom razina dugovanja postati neodrživa. Rizik Grčkog izlaska iz eurozone, kao i značaj pristup tržišnog pristupa u Italiji i Španjolskoj za 2013. je značajno smanjen. No temeljna kriza euro zone nije riješena, a još jedna godina prtljanja mogla bi oživjeti te rizike, i to u puno zaraznijem obliku u 2014. godini i kasnije. Na žalost, vrlo je izgledno da ćemo se s krizom eurozone družiti još dugi niz godina u kojima ćemo se još puno puta susresti s mogućnošću prisilnog restrukturiranja.