Treba li slaviti "pobjedu sindikata" i povećanje minimalca u idućoj godini za nekih 200-tinjak kuna? Hrvatska sindikalna scena na kojoj su već godinama najglasniji vječni predstavnici državnih i javnih službi polako je, ali sigurno, svoju vjerodostojnost u borbi za prava radnika izgubila na najčudniji mogući način izgubivši i smisao kroz činjenicu da Hrvatska gubi tj. nema radnika. Sindikalci koji sada mogu uzimati zasluge za podizanje minimalne plaće, koja je od 2008. do danas podignuta samo 14 posto, mogli bi se zapitati kome se to podiže minimalna plaća i ne zastupaju li sve češće interese nekog drugog, a ne radnika koji odlaze iz Hrvatske brže nego davnih godina.

Naime, okrećući fokus priče prema najnižim primanjima i podižući ih za 200 kuna uklanjaju pogled – namjerno ili nenamjerno, s dvije izrazito važne teme za budućnost i opstojnost države. Prva tema je iseljavanje i demografija. Činjenica da stanovništvo stari, a djeca se ne rađaju, dovodi u pitanje opstojnost mirovinskog sustava brže nego bilo koja priča o Agrokoru, a upitnost zdravstvenog sustava, čije blagodati u ovom trenutku koriste svi punoljetni građani, više se ne mora ni spominjati. Pitanje nije u kvaliteti usluge niti u listama čekanja – osnovni problem je u mogućnosti financiranja sustava koji očekuje da ga pune stalno zaposleni, a kojih je sve manje.

Sindikalisti ovisni o državi
Sindikalisti bi se barem iz svojih sebičnih razloga trebali upitati koje će to članstvo puniti njihove platne liste – točnije, iz čega će se financirati njihov opstanak? Upitna je mogućnost da će mladi koji rade u Irskoj ili Njemačkoj plaćati sindikalne uhljebe koji ovdje žele najviše moguće minimalne plaće. I da se ne bi krivo razumjelo, socijalna osjetljivost nešto je što Europa njeguje već godinama i što se ne smije dovoditi u pitanje, ali opasno je ako se iza socijalne osjetljivosti počne skrivati samo jedan razlog, a to je opstanak i dobar život onih koji su na vrhu, u ovom slučaju sindikalnih čelnika. 

Druga činjenica koju domaći sindikati izbjegavaju spomenuti, a koja jasno može ukazati i na njihovu ovisnost o državi i onima koji rade za državu je njezina skupoća. Hrvatski rad izrazito je porezno opterećen i svaki pokušaj poboljšanja položaja radnika trebao bi krenuti iz tog smjera. To je dio problem na kojem bi poslodavci i sindikalisti mogli i morali pronaći zajednički jezik i to bi bilo lako moguće da velikom dijelu najglasnijih sindikalista poslodavac nije država.

Oni se tako nalaze u položaju u kojem ne mogu tražiti smanjenje porez na rad jer time ugrožavaju upravo sebe i svoje članstvo. Naime, u priči o povećanju minimalca HUP je jasno i sa svakim pravom istaknuo činjenicu kako bi se izračun povećanja trebao voditi prema plaćama iz realnog sektora, a ne iz javnih i državnih službi. I to je ispravno jer realni sektor već godinama ima niže plaće upravo da bi javni i državni mogli uživati niz beneficija koje su radnicima u realnom sektoru postale potpuna nepoznanica.

Kako zadržati radnike?
Sindikati bi trebali i morali raditi na dvije stvari. Jedno je pitanje poreznih davanja, jer iako se to ne čini sindikalnim poslom u slučaju hrvatske države to je pitanje ostanka radnika, ali i dolaska novih.  Morali bi raditi i na pitanju iseljavanja i demografije jer je to platforma na kojoj treba raditi cijelo društvo. A u trenutku političke erozije koja se događa pod utjecajem dnevnih problema i požara (Agrokor, Ina…) možda bi upravo pametna sindikalna scena, uz podršku one poslodavačke mogla dati impuls da se o nekim stvarima progovori ozbiljnije i sveobuhvatnije. Ako se to ne dogodi i dalje će domet uspjeha biti 200-tinjak kuna viša plaća, a radnicima jedini cilj negdje s druge strane granice.