Institut uvjetne kazne jedan je od važnijih izuma u povijesti čovječanstva, složit će se mnogi hrvatski političari.

Presudom splitskoga suda dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić uvjetno je zbog "afere Šipan" kažnjen za zloupotrebu položaja na godinu dana zatvora s rokom kušnje na tri godine, dok je njegov kompanjon, odnosno koalicijski partner Pero Vićan, također uvjetno, dobio deset mjeseci. Čak i ako takve, osuđujuće presude budu potvrđene, to neće utjecati na Vlahušićevu političku karijeru. Ako ih se osudi uvjetno ili pak nepravomoćno, hrvatski političari ponašaju se kao da ih je sud oslobodio svake krivnje. Tako je i Vlahušić odmah nakon suđenja rekao kako ostavku na mjesto gradonačelnika neće dati i potom dodao zanimljivu misao: "Presudu poštujem, ali kriv nisam". O njegovoj se krivnji izjasnio sud, pa je nejasno kako to Vlahušić "poštuje presudu" ako je u istoj rečenici negira.

Takvom obrascu ponašanja naučio se u svojoj stranci, gdje je normalno da glavni tajnik Srećko Ferenčak, također nepravomoćno osuđen jer se pozivanjem na interese invalida dokopao vrijednog zemljišta, bude predložen u NO Janafa. A kad je na pritisak javnosti morao odustati, nastavio je kadrovirati postavljajući kumove i prijatelje po upravama državnih kompanija. Lijepo li je biti političar: kad ih netko prijavi zbog kriminala, kažu da im to "podmeću neistomišljenici", podizanje optužnice tumače "selektivnošću tužiteljstva", a osuđujuću presudu komentiraju s "nisam kriv".