Najavu premijera Sanadera da će Vlada vjerojatno mijenjati Ovršni zakon kako bi se spriječilo vjerovnike da pod ovrhu mogu staviti cijeli iznos plaće ili mirovine dužnika nije moguće tretirati kao rješenje problema za građane koji se dovode u situaciju iz koje nemaju izlaz. Uvođenje patronalizma ovršnih propisa u osobne financije svih građana je nepo-trebno. Mnogo je više onih koji znaju razumno procijeniti svoje prihode i rashode te su omogućili ovrhu na cijeloj plaći i uredno vraćaju kredit koji inače u tom iznosu ne bi nikad dobili. No, u slučaju da premijer Sanader zbog izbora poklekne pred umirovljenicima i sindikatima učinio bi medvjeđu uslugu državi. Zakinuo bi rastući srednji sloj koji jača i treba mu ta opcija,a dobio bi goleme probleme s bankarima. Takve ovršne promjene ne mogu vrijediti retroaktivno jer diraju u stečena prava koja se ne smiju dovesti u pitanje bez obeštećenja.

Osobni bankrot
S obzirom da se ovdje radi o prezaduženim pojedincima koji preko umirovljeničke stranke ili sindikata, kucaju na vrata Banskih dvora pred izbore, a prethodno su unatoč vlastitoj lošoj solventnosti uspjeli podići goleme iznose kredite upravo jersu pristali na zapljenu cijele plaće ili mirovine, logično je da ih premijer nije mogao ispratiti metlom. K tome Sanader nije u poziciji u kojoj je američki predsjednik. Da je riječ o krajnje problematičnom stanju budžeta američkih, a ne hrvatskih građana, tamo bi sud za svakog od njih proglasio osobni bankrot, dobili bi profesionalnog skrbnika koji upravlja njihovim financijama dok ne izađu iz dugova, a Busha nitko zbog toga ne bi pritiskao.Kako je Hrvatska, kao što to poznavatelji tvrde, još uvijek nedovoljno razvijena za propis koji bi to omogućio, za slučaj kada nije moguće vraćati dugove bankama čini se da je dužnicima najjednostavnije u pomoć zvati Vladu i premijera. Iako još nije odlučila zaštititi dužnike koju su dobrovoljno pristali da im bankari plijene cijelu plaću, a zauzvrat su dobili visoke iznose kredita koje na drugi način ne bi nikad ostvarili, Vlada je ipak i najavom da razmišlja o zakonu kojim bi ih zaštitila demonstrirala preveliku sklonost populizmu. U maniri čarobnjaka koji rješava svaki problem, ona može obećati svašta, ali ne i to da će rješiti osobne financije u koje su se zapleli neodgovorni pojedinci koji nisu u stanju kontrolirati vlastite financije i balansirati osobne prihode i rashode. Upravo je tu sadržana suština problema potencijalnog populističkog poteza Sanadera. Ocjenjujući da su na toj temi mogući novi bodovi glasača, Sanader najavljuje mogućnost izmjene Ovršnog zakona koji opciju dobrovoljnog pristanka dužnika ovrhe cijele plaće poznaje već 11 godina. Od početka reforme ovršnog zakonodavstva 1996. ni jedna Vlada u to nije dirnula, a nije ni morala jer se radi o dobrovoljnoj opciji, a kod posljednje promjene ovršnog zakona koju je provela Sanaderova Vlada ta je mogućnost čak izrijekom navedena.Za razliku od tog liberalnog rješenja koje se ostavlja svakom na volju, zakon određuje limit za prisilnu dugova kojim se može sjesti na plaću ili mirovinu do jedne trećine uz izminku za alimentacijsku svrhu.

Brzopleti dužnici
No uz upozorenje da sve više umirovljenika ostaje bez mirovina jer zbog nemogućnosti isplate rata kredita pristaju na ovrhu cijele imovine premijer je demonstrirao da je Vlada sklona dati legitimnost neodgovornom ponašanju u osobnim financijama, ali ne čini to na svoj nego na tuđi račun. U toj tipičnoj populističkoj gesti neprilično je što potička elita i kad bi poklanjala bolje uvjete za vraćanje dugova favorizirajući neke dužnike, tone čini tako da pita i bankare što o tome misle iako bi to oni trebali isfinancirati. Predsjednik javnobilježničke komore Ante Ilić sagledava taj potez kao zaštitu dužnika koji su brzopleti i potpisuju svašta samo da dođu do kredita, a tvrdi da ga struka ne uzima za ozbiljno. “U pravilu se nigdje u svijetu ne dozvoljava da se može opteretiti cijela plaća za vraćanje duga, a i po našem Ovršnom zakonu se može opteretiti jedna trećina plaće za prisilnu naplatu dugova. No, zakon dozvolja svakom da prijeđe taj limit koliko hoće na temelju posebnog sporazuma s vjerovnikom. Mnogi bi dužnici potpisali svoju’smrtnu presudu’samo da dobiju novac, a kad dug dođe na naplatu onda svi kukaju da su prevareni i egzistencijalno ugroženi te traže političku pomoć”, objašnjava Ilić. Može se samo pretpostaviti kako se premijer Sanader neće preračunati te da neće dati zeleno svijetlo za promjenu Ovršnog zakona.“Humaniziranjem” zakona mogao bi kupiti glasove umirovljenika i radnika, ali to ne bi pomoglo onima koji su se već prekomjerno zadužili potpisujući izjavu da ćeu slučaju nevraćanja kredita staviti na raspolaganju cijelu svoju plaću ili mirovinu. Njihovi vjerovnici će se moći naplatiti iz iznosa posljednje kune mirovine ili plaće zahvaljujući dobrovoljnoj izjavi dužnika. No, svi oni koji planiraju dizanje većih svota, ako ne budu dokazali solventnost, neće biti u prilici dobiti kredit jer se neće više moći odredići svih svojih primanja u korist vjerovnika. I da vladajući postave zakonsku granicu potrošnji i zaduživanju, to neće pomoći prezaduženom stanovništvu jer neće moći ni Ustavni sud svojom odlukom opravdati osnovanost retroaktivnosti, a Vlada neće smjeti obeštetiti bankare. To bi tek bio krunski dokaz nejedankosti građana pred zakonom.