Ne očekujem da će ovo biti velika prekretnica u stanju gospodarskih odnosa EU i svijeta. Naime, bili smo svjedoci sličnih situacija od New Yorka do Pariza, čija je posljedica  bila velika razina nervoze na burzama ili kod ulagača, ali u dosadašnjim slučajevima to je u pravilu kratko trajalo.

Međutim, u ovom slučaju sve će ovisiti dodatno o tome kako će reagirati ne Belgija nego Unija. Sada je evidentno da Europa kao zajednica mora reagirati na izvore nestabilnosti u svojem susjedstvu na Bliskom istoku i u Južnom Mediteranu, i mora se izravno uključiti u uvođenje mira na te prostore jer sada više nije riječ  o problemu izbjeglica, nego još više o problemu eskalirajućeg terorizma, a ako bi sadašnja situacija duže potrajala, to bi moglo ozbiljnije ugroziti ekonomsku stabilnost u EU i većine zemalja članica.

Ovo je bitno razlikovati jer po dosadašnjim iskustvima razina rizika od negativnih gospodarskih efekata, nije jednaka u svim zemljama: one koje imaju manji pritisak na dolazak izbjeglica i manju šansu od djelovanja terorista ujedno imaju i manje moguće negativne efekte na gospodarskom planu. Prije svega EU sad mora inzistirati na nalaženju brzih i efikasnih rješenja za sva nestabilna područja, od Sirije gdje se nešto po tom pitanju događa pokretanjem mirovnog procesa, preko Iraka i Libije te je potrebno pacificirati cijeli prostor Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

Sad je važno za EU da iz pasivne pozicije u kojoj je očekivala vodeću ulogu SAD-a prijeđe u aktivnu ulogu jer po svim dosadašnjim pokazateljima zasad najveće negativne efekte, a kasnije moguće i one pozitivne, u toj regiji ostvaruje upravo EU i njezine članice. Dosad je EU bila previše diskretno uključena u ratne operacije, ali nije jasno isticala svoje interese što ju je činilo slabom i ranjivom na više načina. S obzirom da je ovdje riječ  o napadu na EU, ako bi njezine institucije ostale bez reakcije i novih oblika djelovanja na vanjskom i unutarnjem političkom planu, od mjera efikasnih sigurnosti nadalje, onda bi bilo većih  i dugoročnijih posljedica za gospodarstvo.

Ne bih se usudio prognozirati koji  će biti krajnji ishodi poteza europskih institucija. Prijeti situacija da će svaka zemalja pojačati svoje vanjskopolitičke, sigurnosne i obrambene aktivnosti i da će u nekoj mjeri zanemariti kohezivnu ulogu EU. Postoji i drugi model da EU ipak usvoji neke nove politike i metode reagiranja na ovu situacija, ali da sudeći po dosadašnjim iskustvima te nove politike ne realizira u potpunosti, a to je rizik od ulaska u novu nesigurnost. Varijanta C bi značila da se nove mjere EU u potpunosti primjene i realiziraju. Treba se nadati da će ova krizna situacija kao i slične prethodne, ojačati integrativne faktore u funkcioniranju Europske unije.