Drvna sirovina jedina je sirovina koje Hrvatska ima u obilju. Šumarska struka procjenjuje da ukupne drvne zalihe iznose 398 milijuna prostornih metara od čega je tek 78 milijuna u rukama privatnih šumovlasnika, a golemim ostatkom gospodari tvrtka iz državnog portfelja, Hrvatske šume.

Uz prosječan godišnji prirast zaliha veći od 10 milijuna kubika drvne mase i etat (sječu) od 5,8 milijuna lokalna drvna industrija mogla bi imati sigurnu i iznimno uspješnu budućnost. Stoga uopće ne iznenađuje što iz godine u godinu raste interes inozemnih investitora za ulaganja u drvni sektor preuzimanjem postojećih, posrnulih tvrtki, a ključni motiv je upravo sirovina vrhunske kakvoće. Unatoč geslu "drvo je prvo", lansiranom prije nekoliko godina s adrese Hrvatske gospodarske komore, sve dosadašnje političke garniture što su stolovale u Banskim dvorima o drvnom sektoru nisu odviše skrbile.

Drvoprerađivači su, i u takvim nepovoljnim vodama, ipak uspješno isplivali maraton. Na tržištu su se nametnuli kao industrija koja u ukupnom izvozu RH prisvaja udjel od 10,4 posto te u BDP-u sudjeluje sa 3,5 posto.  Ova industrija 65 posto svoje ukupne proizvodnje plasira u izvoz, dok uvozna komponenta iznosi tek pet posto, što višestruko povećava dodanu vrijednost sektora pa je među malobrojnim djelatnostima koje godinama bilježe suficit. U 2012. izvoz je iznosio 702 milijuna eura uz suficit od 313 milijuna, dok je tijekom 2015. izvezeno proizvoda u vrijednosti milijardu i 45 milijuna eura, a suficit je narastao na 542 milijuna eura. 

Novi zaokret    
Čemu svi ovi detalji? Upravo je završena javna rasprava o novoj strategiji razvoja prerade drva i proizvodnje namještaja RH u razdoblju 2016.-2010. Ona bi, naravno, trebala donijeti kvalitetan zaokret u poticanju razvoja sektora koji definitivno ima golemi potencijal. Kako je nedavno i na razini Europske unije prihvaćen dokument o kružnoj ekonomiji, bioekonomiji i zelenom gospodarstvu, odnosno i studija o kaskadnoj uporabi drva, budući ministri (ne samo onaj resorni iz poljoprivrede) morali bi konačno jače uključiti domoljubne senzore po modelu kako to odavno rade njihove kolege u najvećem broju članica EU kada kroz javnu nabavu opremaju projekte financirane novcima poreznih obveznika.

Iako Unija nema zajedničku politiku za sektor šumarstva (poput one u poljoprivredi) svim članicama je ipak preporučeno neka u novim strateškim okvirima ugrade dominantno načelo međusobne povezanosti šuma i sektora koji se temelje na šumama s razvojem svojih ruralnih područja. Zadaća tog modela, itekako potrebnog i Hrvatskoj, ima dva istoznačna kraka. Jedan je s dostatnom količinom sirovine opskrbiti poduzetnike koji u svom asortimanu imaju proizvode visoke dodane vrijednosti što ih svrstava u više cjenovne razrede. Drugi je proaktivnim pristupom prema malim pilanama i tvrtkama iz ruralnih područja, koje su tamo uglavnom jedini poslodavci, osigurati temelje za gospodarski rast, razvoj, investicije i zapošljavanje uz ostanak stanovništva u tim sve praznijim područjima. 

Teorija i praksa 
U strategiji su ugrađene obje ove komponente, no teorija i praksa u hrvatskim prilikama malo kada idu ruku pod ruku pa su opet prisutne mnoge dvojbe. Godišnja prerada 5,8 milijuna kubnih metara drvne mase daje više od milijun kubika ostatka koji se može transformirati u energiju ili trunuti na deponijama. Vlastitim kogeneracijama drvoprerađivači bi smanjili troškove te bili konkurentniji na tržištu, a neki bi prodajom viška ostvarili i dodatni prihod. No, politika je u mandatu Kukuriku koalicije odlučila da nacionalna energetska kvota iz biomase iznosi tek 120 megavata (MW), a za vjetroelektrane golemih 720 MW. I tako su mnogi drvari iako u vlastitom dvorištu imaju i više od 50 posto sirovine ostali bez kvote, time i konegeracije dok vjetrolektrane ubrzano osvajaju lokacije, a sva oprema je iz uvoza, navodno čak i opločnici oko njihova postolja.