Koncept imenovanja sudaca i državnih odvjetnika doživjet će u sljedećih nekoliko godina radikalne promjene. Prerano je govoriti o krajnjem domašaju, ali postoje jasne naznake da Hrvatska na taj način može dobiti kvalitetnije sudstvo.

Najznačajnija posljedica dijela pravosudne refeorme vezanog uz ustrojavanje državne škole za suce i državne odvjetnike je minoziranje uloge DSV-a. Iako je riječ o tijelu sastavljenom od istaknutih pravosudnih i stručnih kadrova, u dijelu imenovanja novih kadrova bit će preskočeno. Umjesto njega, nove će suce generirati obrazovna državna institucija, najvjerojatnije pod jakim utjecajem izvršne vlasti, a selekcija će počinjati upisom škole. Državna škola za suce i državne odvjetnike preuzet će pod svoje okrilje obrazovnu zadaću. Ulaganjima u potencijalne kadrove jamčit će se kvaliteta budućih sudaca, a ta će institucija biti odgovorna za promašaje. Kroz sustav edukacije kontrolirat će se pristup sudbenom dijelu državne vlasti, a on se jamči samo najboljima. DSV-ov dosadašnji angažman postat će tako deklaratoran, no mogla bi jačati njegova stegovna funkcija. Novine u sustavu imenovanja koji Ministarstvo pravosuđa priprema po uzoru na francuski model podrazumijevaju transparentnost: bodovat će se uspjeh tijekom studiranja, vježbeništva i pravosudnog ispita, a dodatna testiranja omogućila bi dvogodišnje školovanje samo eliti koja se mjeri znanjem, a ne više snagom pravosudno-obiteljsko-političkih veza. Hoće li se takve namjere izjaviti, vidjet će se, no razlozi za zaokret su višestruki i dijelom su odraz zanemiravanja pitanja kvalitete. Pred DSV-om još se nije dubinski analiziralo pitanje kvalitete sudačkog rada, makar o tome ovisi rejting cijele profesije. Čak i otkad se pod pritiskom javnosti bavi stegovnom odgovornošću u slučajevima zastara ili izbjegavanja donošenja sudačke odluke, nikada nije testirano pitanje odgovornosti za druge oblike neurednog obnašanja sudačke dužnosti. Kao posve nezapažen faktor koji je indikator lošeg rada ostaje pitanje velikog broja uhidbenih odluka. Na tu činjenicu u radu sudaca ne osvrće se ni većina predsjednika sudova, a DSV nikada nije tako profiltrirao sudstvo od loših kadrova. Za stanje su ilustrativne priče o slučajevima sudaca kojima godišnje i do 50 posto odluka padne na višem sudu, ali im se to ne kvalificira kao prepreka za napredovanja. Loših sudaca je navodno u sudstvu desetak posto. Iako im tamo nije mjesto, opstaju i čak napreduju uz pomoć sudačkog oportunizma i lažne sudačke solidanosti. To će se morati mijenjati i prije početka rada Državne škole za suce i državne odvjetnike.