Sukladno stavu Vrhovnog suda RH, Rev 2555/2011 pravilnu prosudbu o pravnoj valjanosti (ili nevaljanosti) raspolaganja zajedničkom imovinom, a time i utvrđenja (su)vlasničkih prava tužiteljice kao prethodnog pitanja za odluku o tužbenom zahtjevu, bilo je potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, ali i tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa. U tom su smislu nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena banka, s obzirom na stanje zemljišne knjige i postojeći upis prava vlasništva na imenu supruga tužiteljice, bila u dobroj vjeri jer nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku.

Zbog toga je pravilno utvrđenje da je ova stranka postupala u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige zbog čega glede upisanog založnog prava uživa zaštitu prema odredbama zakona. Revidentica je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, od samog početka znala za raspolaganje svog supruga i tijekom dužeg vremena nije poduzimala pravno relevantne radnje u svrhu zaštite vlastitih prava, odnosno zajedničkog vlasništva ili svog suvlasničkog dijela odnosne nekretnine pa je pravilno utvrđenje iz pobijane drugostupanjske presude – da je tužiteljica na takav način odobrila sklapanje spornog pravnog posla.