Nemoguće je poreći blisku vezu između trgovine i deviznog tečaja. Ali da li to znači da bi međunarodni trgovinski sporazumi trebali uključivati odredbe koje uređuju nacionalne politike koje utječu na vrijednosti valuta?  

Neki ekonomisti zasigurno su takvog mišljenja. Primjerice Simon Johnson je nedavno tvrdio da bi se regionalni sporazumi poput Transpacifičkog partnerstva trebali upotrijebiti za odvraćanje zemalja od intervencija na tržištu valuta u cilju sprečavanja aprecijacije deviznog tečaja; Fred Bergsten sličnog je mišljenja. Ali Riznica Sjedinjenih Američkih Država i predstavnik Trgovinskog Ureda Sjedinjenih Američkih Država i dalje zagovaraju mišljenje da bi makroekonomska pitanja trebala biti odvojena od trgovinskih pregovora.

Relevantne međunarodne institucije – Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni monetarni fond – trenutno same nisu u mogućnosti ponuditi učinkovit odgovor na moguće manipulacije tečajevima valuta. Uključivanje makroekonomskih politika koje utječu na devizni tečaj u trgovinske pregovore zahtijevalo bi ili da Svjetska trgovinska organizacija stekne tehničku osposobljenost (i ovlaštenje) za analiziranje i izricanje presude relevantnim nacionalnim politikama ili da se Međunarodni monetarni fond pridruži mehanizmima za rješavanje sporova koji prate trgovinske sporazume. 

Rast njemačkog suficita
Zasigurno, od 2007., Međunarodni monetarni fond zabranio je "intervenciju značajnih razmjera u jednom smjeru na deviznom tržištu" odlukom o bilateralnom nadzoru prema kojoj su također "veliki i dugotrajni" disbalansi na tekućem računu razlog za preispitivanje. Ali ni ta odluka niti kasniji načelni dokumenti Međunarodnog monetarnog fonda o multilateralnom nadzoru ne pružaju specifične i komparativne kvantitativne pokazatelje koji bi iskorjenili potrebu za pojedinačnim prosudbama. Situaciju dodatno komplicira mnoštvo mehanizama kojima trezori i središnje banke mogu spuštati devizni tečaj u cilju dobivanja kompetitivne trgovinske prednosti.

Najizravnija metoda je kupovina stranih sredstava. Međutim u svijetu velikog priljeva kratkoročnog kapitala, kamatne stope središnjih banaka – ili čak samo i najave o mogućim stopama u budućnosti – također imaju značajan utjecaj. Štoviše, kvantitativno popuštanje utječe na devizni tečaj i trgovinu, čak i ako središnje banke kupuju samo domaća sredstva, kako je proizašlo iz nedavnih kretanja deviznih tečaja dolara, eura i jena. Mogli bismo ići i dalje od toga. Porast poreza na dohodak smanjit će privatnu potražnju (osim ako netko vjeruje u savršeni Rikardov teorem jednakosti), uključujući potražnju za izvozom ostalih zemalja. Ostale makroekonomske politike svih vrsta utječu na platnu bilancu po tekućem računu. Ukratko, da bi "politika koja utječe na devizni tečaj" postala dijelom trgovinskih sporazuma, monetarne i fiskalne politike trebale bi postati dijelom trgovinskih sporazuma.

U tom slučaju, ne bi uopće bilo trgovinskih sporazuma. Razmotrite problem koji bi predstavljala eurozona – gospodarstvo koje je suočeno s ozbiljnim izazovima vezanim uz usklađivanje divergentnih monetarnih i fiskalnih potreba, kao i onih vezanih uz devizni tečaj.  Njemački suficit tekućeg računa bio je blizu 7% BDP-a – veći no kineski – tijekom dvije godine i moguće je da će još narasti uslijed nedavne deprecijacije eura. U međuvremenu, većina ostalih zemalja u eurozoni je u posljednje vrijeme bila primorana na stezanje fiskalne politike, te je time smanjila ili eliminirala svoje deficite tekućeg računa. Posljedično, ukupan trgovinski suficit u eurozoni je trenutno ogroman.

Budući da pojedini članovi eurozone nemaju alata monetarne politike na raspolaganju, jedini način na koji Njemačka može smanjiti svoj suficit ostajući u eurozoni je provođenjem ekspanzivne fiskalne politike. Ekonomist Stefan Kawalec je eksplicitno aludirao da je trenutni politički miks u eurozoni "manipulacija tečajevima valuta". Ionako je dovoljno teško zaključiti trgovinske pregovore. Potreba za hrvanjem s pitanjima makroekonomske politike mogla bi vrlo lako uzrokovati propast pregovora – te dati protekcionističkim lobijima političku municiju koja im nedostaje. Eto zašto trgovinski predstavnik s mudrošću pokušava izostaviti makroekonomsku politiku iz pregovora, unatoč potrebi za moćnim glasovima u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država. 

Utjecaj na devizni tečaj
Ništa od toga ne znači da makroekonomske politike koje utječu na devizni tečaj nisu problematične. One to jesu. Ali trgovinski pregovori nisu prikladan forum za diskusiju uzroka i posljedica disbalansa na tekućem računu i postizanje sporazuma o koordinaciji makroekonomskih politika; eto čemu služe MMF i G-20. Zaista, pitanje znatnih sadašnjih ili potencijalnih odstupanja između agregatne štednje i ulaganja u zemljama ili monetarnim zonama, što se odražava u disbalansima na tekućem računu, je u središtu pažnje novonastale uloge nadzora MMF-a; ono je također u središtu pažnje grupe G-20.  

Postupak uzajamne procjene grupe G-20 – koji je uspostavljen u cilju analize utjecaja nacionalnih gospodarskih politika na ostale zemlje i na globalni rast, s ciljem osmišljavanja obaveze pojedinačne prilagodbe – naglasilo je poteškoću postizanja sporazuma vezano uz makroekonomske politike sa značajnim učinkom prelijevanja. Zaista, to je čak teže nego postizanje trgovinskih sporazuma koji moraju obuhvaćati pitanja poput tarifa, kvota, standarda kvalitete, regulatornih režima u određenim sektorima i relevantnih makroekonomskih pitanja. Spajanje svih tih zahtjevnih tema u jedinstven postupak pregovora recept je za mrtvu točku.

Jačanje nadzora MMF-a 
Bolji pristup uključivao bi jačanje uloge multilateralnog nadzora MMF-a. To bi proširilo raspon rasprave o makroekonomskoj politici i uključilo pitanja zapošljavanja – posebice, potencijalan utjecaj velikih suficita vanjske trgovine na domaće zapošljavanje. I to bi pružilo priliku za uspjeh trgovinskih pregovora.

© Project Syndicate, 2015.