Priča o torbarima koji u lovu na dionice Ine obilaze umirovljeničke domove i vrbuju umirovljenike, a tako su rekorderi u tri dana skupili pakete koji trenutno iznose po dvjesto punomoći i kao takvi su vrijedni više milijuna kuna, do kraja tjedna može dobiti krila. Za očekivati je znatniju aktivnost posebne vrste špekulanata koji su i dosad znali hvatati priljučak na privatizacijske aktivnosti države. Vješti su bili i kad su se besplatno dijelile dionice stradalnicima Domovinskog rata (kuponska privatizacija), a hoće li se ponoviti u osnovi ista blamaža i sada kada se daju posebno povoljna prava građanima Hrvatske na stjecanje paketa do 38.000 kuna Ininih dionica uz poklon po isteku godine, tek će se vidjeti. Logično je da su se u priču s Ininom ponudom uključili i torbari nove vrste. Institutom punomoći, koja se zloupotrebljava jer punomoćnik njome masovno ostvaruje pravo koje inače može ostvariti samo jedanput, nova kategorija torbara demonstrira da će se i u ovoj privatizacijskoj prilici “omrsiti”. A meta su im za Vladu vrlo poželjeni Inini investitori, hrvatski građani i pritom najviše oni umirovljeni. No, za razliku od kuponskog torbarenja, ovaj put torbari ne sile dioničare da im prodaju duonice nego se prava trže “u fino”. Umjesto reketa za dionice koji je radnicima tjerao strah u kosti, danas građani, zasad najviše oni u zreloj dobi, svojevoljno – radi naknade od 1000 kuna, potpisuju u korist torbara dvije vrste punomoći: prvom se u ime i za račun građana daje torbaru pravo da podnese obvezujuću ponudu, a drugom se torbare opunomoćuje na raspolaganje pravima koja daje ta dionica kao i samom dionicom.

Stvarni vlasnik donice, onaj koji će biti upisan kod SDA, je siromašni građanin koji se zbog naknade od par stotina kuna odrekao stvarnog prava da bude Inin dioničar, pa je to pravo utržio da plati neki račun. Iako formalnopravni vlasnik, u odnosu na raspolaganje dionicama, pa i na prodaju, riječ je o fiktivnom vlasniku. Pravi vlasnik je onaj na kojeg neće glasiti Inin vrijednosni papir, a koji je dionicu i platio “ispod stola” te je stoga zaradio status punomoćnika koji ima sva prava, ukljujući i njezinu prodaju. Sofisticiranost opisanog torbarenja nosi određeni rizik jer opunomoćitelj može povući punomoć prije nego torbar transakcijom odluči promijeniti vlasnika.Sudeći prema pravnim stručnjacima koji daju za pravo Hanfi, torbari su zatečeni na djelu čim su krenuli na lov u mutnom, više u nelegalnoj nego legalnoj aktivnosti, pa bi ovaj put više torbari mogli biti iznenađeni reakcijom regulatora nego oni koji ih nisu očekivali u ovoj fazi nego tek kasnije. Ako nova verzija torbarenja zaprijeti ishodom po kojem može ispasti da je Vlada prodala dio Ine torbarima, a ne hrvatskim građanima, pravnici kažu da ima načina dokazati zlouporabe. To znači da će se torbari provući ako torbarenje ne bude imalo velike razmjere. U suprotnom, neće biti teško dokazati da su se punomoćnici, masovno konzumirajući prava iz punomoći, ogriješili o pravila vezana uz neovlaštenu trgovinu vrijednosnim papirima, a kojom su stekli imovinsku korist zlouporabom instituta punomoći jer su kao punomoćnici došli u poziciju da iskoriste više prava raznih građana nego što su kao pojedinci imali pravo.