Do kraja ovoga stoljeća na našemu će planetu živjeti deset milijardi ljudi, a 8,5 milijardi živjet će u gradovima. To bi mogao biti uzrok pravih noćnih mora, no uz dovoljno političke volje, vizije i kreativnosti – uz jednostavne i praktične promjene politike – mogli bismo stvoriti gradove iz snova.Gradovi su žarišta gospodarske i društvene moći.

Pokreću državni i globalni razvoj koncentrirajući vještine, ideje i resurse na jednome mjestu, no brz urbani razvoj ima ozbiljnu cijenu. Kako se gradovi šire, gutaju zemljište koje bi se inače iskoristilo za proizvodnju hrane. Isušuju izvore vode, zaslužni su za gotovo 70 posto uporabe energije na globalnoj razini te stvaraju više od 70 posto stakleničkih plinova. Ako želimo da globalni rast bude održiv i jednakopravan, trebamo promijeniti ravnotežu između brze urbanizacije i neumoljive potrošnje resursa koju ona izaziva. To je glavni cilj UN-ove konferencije o održivom razvoju, koja upozorava na nezapamćen pritisak koji će gospodarski rast u sljedećim desetljećima izvršiti na infrastrukturu (osobito prometnu), stambene uvjete, odlaganje smeća (osobito opasnih tvari) i zalihe energije. 

Energetska učinkovitost
Bitka za održanjem svjetskih gradova – a time i globalnoga gospodarstva – dinamičnima i održivima može se dobiti razvojem inovativnih pristupa potrošnji ograničenih resursa, a da se ne iscrpe i da se ne naruše osjetljivi ekološki sustavi o kojima ovise. Kako bi se to ostvarilo, svijet mora ispuniti šest općih načela. Ponajprije moramo promijeniti način na koji gradimo gradove. Održivost mora biti u srži urbanog planiranja, osobito u obalnim gradovima koji će ubrzo osjetiti pogubne učinke klimatskih promjena. Zgusnutiji gradovi učinkovitije iskorištavaju zemljište, smanjuju potrebu za osobnim vozilima i povećavaju kvalitetu života stvarajući prostor za parkove i prirodu. Isto tako, blisko povezani sustavi masovnog prijevoza drastično smanjuju ispuštanje stakleničkih plinova. Druga je stvar što moramo ponovno razmotriti kako graditi i upravljati zgradama da troše manje energije – ili još bolje, da stvaraju energiju. Zgrade su odgovorne za poprilične količine ispuštenog ugljikova dioksida zbog materijala koji se upotrebljavaju prilikom gradnje, nužnog hlađenja i grijanja te pomoćnih funkcija kao što je snabdjevanje vodom, sustav otjecanja otpadnih voda i sustav odlaganja krutog otpada.

Naši građevinski zakoni moraju promicati energetski učinkovito inženjerstvo i tehnologije gradnje, što se može poduprijeti poreznim poticajima i strožim nadzornim mjerama. S obzirom na to da gotovo 30 posto stanovnika gradova u regiji Azije i Pacifika živi u sirotinjskim naseljima, jedno od naših najvećih iskušenja bit će poboljšanje njihovih životnih uvjeta, a da se ne našteti okolišu. Treći je izazov promjena prijevoznih navika građana. Ona podrazumijeva prelazak s privatnih vozila na javni prijevoz te s cestovnoga na željeznički promet. Štoviše, trebali bismo smanjiti putovanje gdje god je moguće. Prijevozni je sektor 2004. godine obuhvaćao 23 posto sve emisije ugljikova dioksida povezane s energijom, a najbrže je rastući izvor emisija u zemljama u razvoju. Umjesto toga, trebali bismo povezati promet, stambena područja i iskorištenje zemljišta, poticati korištenje javnim prijevozom, a ulice učiniti ugodnima i sigurnima za hodanje. 

Tehnološke inovacije
Četvrti je izazov promijeniti način proizvodnje, prijenosa i potrošnje energije. To uključuje stvaranje učinkovitijih energetskih sustava i povećanje ulaganja u obnovljive izvore. Možemo i poticati kućanstva da troše manje energije, a tvrtke da smanje količinu rasipane energije. Peti je korak reforma upravljanja vodnim izvorima i vodnom infrastrukturom kako bismo taj vrijedan resurs iskoristili nekoliko puta i to na razini cijeloga grada. Za to je potrebno uskladiti različite aspekte upravljanja vodom. I na kraju, trebamo promijeniti način obrade krutoga otpada kako bi postao resurs, a ne trošak. U mnogim je zemljama u razvoju od 60 do 80 posto krutoga otpada organskog porijekla, a odlaganje na otvorenome stvara prekomjerne količine metana koje ulaze u atmosferu. Lokalna uprava s ograničenim sredstvima uspijeva potrošiti od 30 do 40 posto proračuna na obradu otpada, no malo toga dobije zauzvrat. No s jednostavnim tehnološkim i dizajnerskim inovacijama – koje će, na primjer, biti namijenjene postizanju viših razina kompostiranja i recikliranja – 90 posto toga otpada moglo bi se pretvoriti u nešto korisno poput bioplina. Ovih šest koraka zahtijeva opsežnu i koordiniranu promjenu ponašanja, suradnju vlade na svim razinama, ravnomjerna ulaganja, razmjenu ideja, prenošenje najbolje prakse i dugoročno planiranje. Riječ je o strahovitom i zastrašujućem izazovu, ali taj izazov nije nemoguć. Ako se bude mogao ostvariti, svijet bi mogao dobiti urbanu budućnost kakvu zaslužuje. 

© Project Syndicate, 2014.