Slušamo godinama od Vlada, ministara i raznih Vladinih tijela, od bivšeg Fonda do DUUDI-ja i CERP-a, da je prodaja hotela u državnome vlasništvu prioritet jer će donijeti novac u proračun i oživiti gospodarstvo. No, očito svi oni drže fige u džepu dok štite tek vlastita radna mjesta.

Kako drukčije objasniti da se u posljednjih deset godina nisu uspjele prodati najbolje lokacije na Jadranu? Ne treba ići daleko u povijest, upravo propali natječaji za Maestral, Plat, a ovih dana isto čeka Imperial na Rabu, slikovito opisuju kako to izgleda kad prodaješ, a ne prodaješ. Nakon što je za navedene hotelske kuće proljetos interes pokazala nekolicina pristojnih investitora država je trebala samo osmisliti razumne uvjete prodaje. Imali bismo već imena kupaca, u proračun bi se slio neki novac, krenula bi procedura izdavanja dozvola, građevinski radovi, otvorila bi se nova radna mjesta.

Umjesto toga, netko se sjetio uvjetovati kupcima da stotinu milijuna kuna plate iz vlastitih sredstava, bez kune kredita, što ne samo da je u današnjim uvjetima poslovanja nezamislivo, već ni na koji način ne jamči kvalitetu investicije. Kad su zbog toga propali natječaji, gubi se vrijeme na suvišnu proceduru, i postupak opet kreće od nule. Kao da smo u nekoj drugoj zemlji i drugom vremenu, opet se prikupljaju pisma interesa, pa mjesac dana čekanja, pa natječaj za obvezujuće ponude u najboljem slučaju potkraj godine. Ako još koji put zapne na proceduri, cijeni, suvišnom zarezu, a vidimo da nije nemoguće, mogli bi u međuvremenu doći i izbori, pa nova Vlada i nova ekipa koja si mora dati smisao. Koga briga za usput izgubljene milijune eura.