U ponedjeljak je krenuo drugi krug upisa dionica Hajduka u kojemu pravo upisa imaju samo članovi Hajduka, kojih je u Hrvatskoj 16 tisuća, a neki tvrde u cijelom svijetu puno više. Dionice će se prodavati po 500 kuna, a maksimalni iznos za uplatu je 5000 kuna.

Splitska banka se odrekla provizije na prodaju i ponudila je posebni kredit za kupnju dionica, a vodstvo Hajduka izdavat će potvrdu o kupnji koju će članovi kluba moći uokviriti na zid. Bit će malo ljepša od obične potvrde o vlasništvu nad dionicama. Tako je započeo možda najčudniji IPO u povijesti hrvatskog gospodarstva koji ima puno više veze s marketinškim nego ekonomskim teorijama. Naime, osnova svakog ulaganja je ostvarenje profita uz manji ili veći rizik. Uz veći rizik obično dolazi i veća dobit. A oni koji znaju prepoznati priliku obično se obogate. Međutim čak i oni koji najviše riskiraju uvijek kupuju glavom, nikada srcem. S druge strane, u marketingu sve se prodaje srcu, a svaka prilika je jedinstvena. Tako i vodstvo Hajduka svojim članovima prodaje najbolji klub na svijetu po najpovoljnijoj cijeni i garantira veliku zaradu. Izvlačenje novaca na račun sentimenta možda je u ovom slučaju čak i gore nego sponzoriranje Dinama novcem građana od strane Milana Bandića, tj. Turističke zajednice grada Zagreba. Nogometni biznis u Hrvatskoj već je dugo isplativ jedino igračima i njihovim menadžerima o čemu svejdoče i poluprazni stadioni. Građani tu ne profitiraju čak niti u ljepoti igre, a kamoli u nekom IPO-u. Mnogi su nedavno govorili kako su izgubili na IPO-u T-HT-a pa su dobili dividendu da sve ne bude tako crno. I dionica Veterine kao i Optime ne stoji tako loše. Međutim što će dioničari Hajduka dobiti od svoje dionice, osim možda lijepe potvrde, tek će se vidjeti. Ulaganje na burzu vođeno srcem, a ne pameti slično je odlasku u sportsku kladionicu. U sportskoj kladionici svi navijači znaju da u pravilu stavljaju novac na svoj klub.