EN DE

Stare zamke novih globalnih kapitalnih pravila

Autor: Dani Rodrik
17. prosinac 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Neodlučno MMF-ovo prihvaćanje kontrole kapitala nalik je stavu protivnika kontrole oružja: političari bi se trebali posvetiti opasnom ponašanju, a ne ograničiti slobodu pojedinaca.

Službeno je: Međunarodni monetarni fond (MMF) stavio je svoj potpis na odobrenje kontrole kapitala, čime je ozakonio uporabu poreza i ostalih ograničenja na prekogranične financijske tokove.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Ne tako davno MMF je snažno zagovarao da se zemlje, i bogate i siromašne, otvore stranim financijama. Sada je priznao stvarno stanje, a to je da financijska globalizacija može imati razorne posljedice, od uzrokovanja financijskih kriza do gospodarski nepogodnih kretanja vrijednosti valuta. Stoga smo se našli pred još jednim preokretom u beskonačnoj sagi o mješavini ljubavi i mržnje prema kontroli kapitala. Prema klasičnom zlatnom standardu koji je prevladavao do 1914., slobodna mobilnost kapitala bila je sveta. No, previranja u međuratnom razdoblju uvjerila su mnoge, od kojih je najslavniji John Maynard Keynes, da otvorena tržišta kapitala nisu u skladu s makroekonomskom stabilnošću. Novi konsenzus utjecao je na sporazum Bretton Woods iz 1944., koji je postavio kontrolu kapitala u samo središte politike MMF-a. Kako je Keynes tada rekao: "Ono što je nekad bilo svetogrđe danas je sveto".No, do kraja 80-ih političari su se ponovno zaljubili u mobilnost kapitala. Europska unija tako je 1992. proglasila kontrolu kapitala protuzakonitom, a Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj novim je članicama nametnula slobodu financija, čime je postavila temelje za financijsku krizu u Meksiku 1994. i Južnoj Koreji 1997. MMF je s oduševljenjem usvojio te nove standarde, pa je njegovo vodstvo čak (bezuspješno) pokušalo unijeti ispravke i dopune u njegove temeljne propise ne bi li tako toj organizaciji omogućili formalnu moć nad politikom kapitala u državama članicama.

Službeno je: Međunarodni monetarni fond (MMF) stavio je svoj potpis na odobrenje kontrole kapitala, čime je ozakonio uporabu poreza i ostalih ograničenja na prekogranične financijske tokove.

Ne tako davno MMF je snažno zagovarao da se zemlje, i bogate i siromašne, otvore stranim financijama. Sada je priznao stvarno stanje, a to je da financijska globalizacija može imati razorne posljedice, od uzrokovanja financijskih kriza do gospodarski nepogodnih kretanja vrijednosti valuta. Stoga smo se našli pred još jednim preokretom u beskonačnoj sagi o mješavini ljubavi i mržnje prema kontroli kapitala. Prema klasičnom zlatnom standardu koji je prevladavao do 1914., slobodna mobilnost kapitala bila je sveta. No, previranja u međuratnom razdoblju uvjerila su mnoge, od kojih je najslavniji John Maynard Keynes, da otvorena tržišta kapitala nisu u skladu s makroekonomskom stabilnošću. Novi konsenzus utjecao je na sporazum Bretton Woods iz 1944., koji je postavio kontrolu kapitala u samo središte politike MMF-a. Kako je Keynes tada rekao: "Ono što je nekad bilo svetogrđe danas je sveto".No, do kraja 80-ih političari su se ponovno zaljubili u mobilnost kapitala. Europska unija tako je 1992. proglasila kontrolu kapitala protuzakonitom, a Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj novim je članicama nametnula slobodu financija, čime je postavila temelje za financijsku krizu u Meksiku 1994. i Južnoj Koreji 1997. MMF je s oduševljenjem usvojio te nove standarde, pa je njegovo vodstvo čak (bezuspješno) pokušalo unijeti ispravke i dopune u njegove temeljne propise ne bi li tako toj organizaciji omogućili formalnu moć nad politikom kapitala u državama članicama.

Prijelomna globalna nestabilnost
Sve dok su zemlje u razvoju bile te koje su globalne financije cijepale na pola, bilo je moderno kriviti žrtvu. MMF i ekonomisti sa Zapada složili su se da Meksiko, Južna Koreja, Brazil, Turska i ostali jednostavno nisu usvojili mjere (razboritu regulaciju, fiskalnu suzdržanost i monetarnu kontrolu) potrebnu za uspješno upravljanje kapitalnim tokovima i sprječavanje krize. Problem je, dakle, počivao u domaćoj politici, a ne financijskoj globalizaciji, pa se onda i rješenje nalazilo u domaćim reformama, a ne u kontroli prekograničnih kapitalnih tokova. No, čim su razvijene zemlje postale žrtvom financijske globalizacije 2008., postalo je sve teže potkrijepiti to stajalište. Postalo je jasno da problem počiva u nestabilnosti globalnoga financijskog sustava, tj. naletima euforija i napuhanih gospodarstava, za kojima slijede nagli zastoji i obrati endemični za financijska tržišta bez nadzora i regulacija. Stoga je priznanje MMF-da da se zemlje smiju zaštititi od takvih obrazaca iznimno dobrodošlo, i to u pravi tren.No, ne bismo smjeli pretjerivati kada je riječ o razmjerima do kojih se MMF predomislio. MMF i dalje smatra da je slobodna mobilnost kapitala ideal kojemu će se u konačnici prikloniti sve zemlje. To od država zahtijeva samo postizanje osnovnih uvjeta za odgovarajući "financijski i institucionalni razvoj".MMF se prema kontroli kapitala odnosi kao prema posljednjem utočištu koje se primjenjuje samo u točno određenim uvjetima, odnosno kada sve ostale makroekonomske, financijske i razborite mjere ne uspiju pokrenuti bujicu priljeva, valutni tečaj je dobrano podcijenjen, gospodarstvo je uzavrelo, a stranih rezervi ima u izobilju. Dakle, iako se MMF zauzima za "integrirani pristup liberalizaciji kapitalnih tokova" i određuje vrlo detaljan slijed reformi, ništa od toga nije ni izbliza usporedivo s kontrolom kapitala i njezinom boljom učinkovitošću.

Prekomjerni optimizam
To pak odražava prekomjerni optimizam na dva fronta. Prvo, optimizam glede toga kako se politika može ugoditi na način da cilja točno na one temeljne značajke zbog kojih je globalni financijski sustav nestabilan. Drugo, optimizam glede razmjera do kojih konvergencija financijskih regulacija pojedinih zemalja umanjuje potrebu za prekograničnim upravljanjem tokovima.Prvo ćemo najbolje shvatiti usporedimo li to s kontrolom dostupnosti oružja. Oružje se, kao i kapitalni tokovi, ponekad legitimno upotrebljava, ali prilikom slučajne uporabe ili u krivim rukama može uzrokovati katastrofalne posljedice. Neodlučno MMF-ovo prihvaćanje kontrole kapitala nalik je stavu onih koji se protive kontroli oružja: političari bi se trebali posvetiti opasnim oblicima ponašanja, a ne ograničiti slobodu pojedinca. Riječima američkog lobija za oružje: "Oružje ne ubija, ljudi ubijaju". Implikacija toga jest da bismo trebali kažnjavati prekršitelje, a ne ograničiti dostupnost oružja. Slično tome, političari bi trebali zajamčiti da sudionici na financijskim tržištima u potpunosti shvate i prihvate rizike koje preuzimaju umjesto da oporezuju ili ograničavaju određene oblike transakcija. No, svijet je uvijek u najboljem slučaju drugorazredan. Pristup koji pretpostavlja da možemo odrediti i izravno regulirati problematične oblike ponašanja nije odraz stvarnoga svijeta. Većina društava izravno kontrolira dostupnost oružja jer ne može savršeno nadzirati i kazniti obrasce ponašanja, a društvena cijena neuspjeha je previsoka. Zbog opreza bismo trebali provoditi izravnu regulaciju prekograničnih tokova. U oba slučaja regulacija ili zabrana određenih transakcija drugorazredna je strategija u svijetu u kojemu je ideal vjerojatno nedostižan.

Umjesto formuliranja pravila
Druga komplikacija jest što se umjesto konvergencije modeli financijske regulacije pojedinačnih država množe, čak i kada je riječ o razvijenim zemljama. Kad je riječ o učinkovitosti financijske regulacije, trebali bismo razmotrili odnos inovacija i stabilnosti. Što više želimo jedno, manje ćemo drugoga dobiti. Neke zemlje tako će se odlučiti za jaču stabilnost nametanjem strogih uvjeta kapitala i likvidnosti svojim bankama, dok će se druge prikloniti brojnijim inovacijama i usvojiti blaži regulacijski pristup.I tako nam je slobodna mobilnost kapitala ozbiljan problem. Zajmodavci i zajmoprimci mogu pribjeći prekograničnim financijskim tokovima žele li izbjeći nadzor u domovini te tako narušiti integritet regulacijskih standarda. Žele li spriječiti takvu regulacijsku proizvoljnost, domaći regulatori možda će biti prisiljeni oduzeti određene mjere protiv financijskih transakcija koje potječu iz područja s blažom regulacijom. Svijet u kojemu različite države reguliraju financijski sustav na različite načine zahtijeva pravila za upravljanje sjecištima stavova pojedinačnih država. Pretpostavka da će se sve zemlje prikloniti idealu slobodne mobilnosti kapitala odvraća nas od naporna rada formulacije tih pravila.

© Project Syndicate, 2012.

Autor: Dani Rodrik
17. prosinac 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close