Prije nego što je obustava rada američke vlade zaokupila svu pozornost američke politike, svi su razmišljali o najizglednijem kandidatu za čelnika Saveznih rezervi po odabiru predsjednika Baracka Obame.

Štoviše, imenovanje zamjenice čelnika Janet Yellen kao moguće nasljednice Bena Bernankea upućuje na važnu stvar: nešto što je nekoć bilo tehničko imenovanje, što je zanimalo samo štrebere ekonomiste, danas je glavni uzrok političkih napetosti koji ne samo da stvara raskol među republikancima i demokratima (jer za to ne treba mnogo) već i u samoj Demokratskoj stranci.Zanimljivo je to što sporna točka nisu bili stavovi kandidata o inflaciji, već njihova stajališta o regulaciji banaka. Zašto je posao čelnika Saveznih rezervi postao politički toliko važan? I zašto je regulacija banaka američkim senatorima (koji moraju potvrdili Obaminog kandidata) zanimljivija od inflacije? Te su promjene jednostavno posljedica financijske krize iz 2008. godine i politika koje je Bernanke prihvatio da tu krizu nadvlada.

Gubitak odgovornosti

U pokušaju da financijski sustav sačuvaju od kolapsa, a kasnije i u potrazi za gospodarskim oporavkom, Savezne su rezerve primijenile vrlo aktivne metode: kamatne stope blizu nuli, programe masovne kupnje imovine, nadopune bankovnih rezervi i tako dalje.

Iako su djelomično uspjele potaknuti gospodarstvo, te su politike imale strahovit preraspodjelni učinak: od malih štediša prema bankama, od prezaduženih vlasnika nekretnina prema bogatim ulagačima i od umirovljenika prema financijašima.

Ti su preraspodjelni učinci ekonomiste prisilili da revidiraju optimalnost središnje bankovne uprave, koja se temelji na snažnoj dogmi koja je nastala krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na visoku inflaciju: središnji bankari moraju biti neovisni od političkog sustava.

Tada su se zbog propasti sustava fiksnih kamatnih stopa iz Bretton Woodsa središnji bankari izložili političkom pritisku u korist ekspanzivnih politika te čak i monetarnog financiranja fiskalnog deficita. Najslavniji primjer takve nepotrebne intervencije jest pritisak koji je predsjednik Richard Nixon tijekom svoje predsjedničke kampanje 1972. izvršio na tadašnjeg čelnika Saveznih rezervi Arthura Burnsa da smanji kreditne uvjete. Dugoročno je takav pritisak naštetio kredibilitetu političara koji su ga izvršili. Iz tog su razloga središnje banke izmijenile statute kako bi osigurale veću neovisnost od vlade. Okvir za upravljanje Europske središnje banke pravi je primjer takvoga pristupa.

No politička neovisnost može dovesti do posvemašnjeg gubitka političke odgovornosti, što se i dogodilo. Kako su se oslobodili od političkog pritiska, središnji su bankari pali kao žrtve intelektualnog ropstva zbog prirodne sklonosti da ugode onima najsličnijima sebi: bankarima i stručnjacima za banke. Kad je posao Saveznih rezervi, kako je bivši čelnik William McChesney Martin slikovito rekao, bio "maknuti zdjelu s punčem" čim plaće počnu rasti brže od proizvodnje, intelektualno ropstvo nije bilo za brigu: središnji bankari nisu puno vremena trošili na radnike i sindikaliste.

Prilike i za Hrvatsku

‘Fokus politika sve više se pomiče prema većem financiranju konkurentnosti’

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Međutim, na kraju dvadesetog stoljeća narav posla središnjih bankara počela se mijenjati. Zbog snažne konkurencije iz Kine plaće i cijene potrošača bile su pod kontrolom pa glavni razlog da se "makne zdjela s punčem" više nije bio porast cijena za potrošače, već porast cijena imovine.

U tome je, pak, problem intelektualnog ropstva bio puno ozbiljniji. Godine 1996., nakon što je tadašnji čelnik Saveznih rezervi Allan Greenspan istaknuo mogućnost da ulagači pate od "nerazumnog ponašanja", našao se na udaru tako jake kritike da se nikad više takvo što nije usudio izjaviti, čak i tijekom krize internetskih tvrtki.

Uspostava ravnoteže

Teško je središnjim bankarima zanemariti činjenicu da će financijski sektor imati strahovite koristi od porasta cijena imovine. Čak i kad, poput Bernankea, čelnik ne potječe iz tog svijeta, intelektualno se formiraju poput bankara (i prisustvuju istim konferencijama).

Kao da intelektualno ropstvo nije dovoljno, problem u SAD-u pogoršava zastarjeli sustav uprave s 12 regionalnih saveznih rezervnih banaka. Regionalne čelnike bira odbor koji je sastavljen od lokalnih poduzetnika, točije od članova lokalne bankarske zajednice. Odbor newyorških rezervi izgleda kao vodič kroz bankarski svijet. Kako od tih guvernera možemo očekivati neovisnost kad su tijekom čitave karijere živjeli, udisali i konzumirali bankarsku perspektivu? Sad kad je Obama imenovao Janet Yellen, pozornost bi se trebala ponovno usmjeriti na to pitanje.

Politički je pritisak jedini poznati protuotrov bankarskom pritisku. Previše ijednoga Savezne će rezerve odvesti u krivom smjeru. No sada, nakon trideset godina tijekom kojih je politička neovisnost središnje banke izložila intelektualnom ropstvu, nužna je nova uspostava ravnoteže.  

 © Project Syndicate, 2013.