Krajem prošle godine ministri financija eurozone konačno su postigli kompromis po pitanju osnovnih sastavnica Jedinstvenog mehanizma rješavanja (SRM), odnosno kako postupati prema bankama koje su zapale u nevolje.

Na prvi pogled izgleda prilično gadno, ali čini se da ima velike izglede za uspjeh.Glavni sastojak ovoga kompromisa je, bar isprva koristiti državne fondove pojedinačnih zemalja u slučaju da je banci potreban spas, dok bi se istodobno ustrojio Fond jedinstvenog rješavanja (SRF) u vrijednosti od najviše 55 milijardi eura u narednih deset godina, a koji bi se financirao doprinosima samih banaka. SRM-om bi upravljao odbor državnih supervizora uz predstavnike Europske središnje banke i Europske Komisije. 

Prijelazno razdoblje
Mane ovog kompromisa su očigledne. Kao prvo, SRM uopće neće, bar ne na samom početku, biti "jedinstveni" mehanizam. Naime, državni fondovi, pa stoga i državna tijela i dalje će biti odgovorna za vlastite bankarske probleme, dok će doprinos SRF-a bilo kakvim operacijama spašavanja postupno rasti. SRM će postati jedinstven u pravom smislu riječi tek za desetak godina, otprilike 2025. godine, kada će se ukinuti državni fondovi za spas.Naravno, riječ je o vrlo dugom prijelaznom razdoblju. No s obzirom da je Europska središnja banka otpočela s procesom procjene kvalitete kapitala na bankovnim bilancama, nema opasnosti da će se u budućnosti u ormarima banaka naći neki stari kosturi.

Nadalje, nakon samo pet godina (do 2020.) SRF bi već mogao imati dostupno oko 30 milijardi eura, što je više od većine državnih fondova, čime će postati važna potpora u slučajevima kada su državna sredstva nedovoljna.Naravno, nije nimalo idealno to što će SRM pokrivati samo one banke, njih ukupno oko 120, koje će na kraju ove godine spasti pod izravan nadzor Europske središnje banke. No to ima smisla na početku, kada će Europska središnja banka imati pune ruke posla sa sređivanjem banaka pod svojom kontrolom (koje, bilo kako bilo, čine oko četiri petine bankarskog sustava eurozone). Teoretski bi Europska središnja banka također trebala postati posredni supervizor otprilike tisuću manjih banaka u eurozoni, ali proći će neko vrijeme prije nego što se to uistinu počne provoditi. Još jedan nimalo elegantan dio predloženog ustroja tiče se činjenice da SRF neće biti dio mašinerije EU. Umjesto toga, ustrojit će se međudržavnim sporazumom. Međutim, taj međuvladin sporazum najvjerojatnije će biti tek prijelazno rješenje. Postoje primjeri i drugih značajnih inicijativa koje su otpočele izvan zakonskog okvira ustanovljenog temeljnim ugovorima EU, a koji su kasnije sjedinjeni s acquis communautaire (cjelokupnim EU zakonodavnim okvirom) te time i dovedeni pod kontrolu Komisije i Parlamenta.

Upravo se to dogodilo u slučaju schengenskog prostora slobodnog protoka ljudi i roba, a slično se očekuje i za SRF.Nevjerojatno složen proces odlučivanja koji se predlaže za SRM, a koji bi bar na papiru trebao uključivati preko sto pojedinačnih službenika uz brojne odbore, isto tako vrlo vjerojatno neće predstavljati prepreku u pravom smislu riječi, jer se restrukturiranje banaka obično odvija unutar samo nekoliko dana, najčešće preko vikenda. Rijetke osobe upoznate s pojedinostima određenog slučaja donosit će ključne odluke, dok će se od ostalih, koji neće imati tako detaljna saznanja zatražiti da slijede donesenu odluku o postupku. Kada se SRM i SRF vrate u sustav EU, ovaj mehanizam odlučivanja morat će se propitati.

Trajni mehanizam
Opseg SRF-a često kritiziraju kao nedostatan. No za to nema temelja: 55 milijardi eura bit će sasvim dovoljno za sve europske banke, osim onih najvećih. Bit će to sasvim dovoljno i za rješavanje sustavnih kriza u malim i srednjim državama poput Irske ili Portugala. Čak je i Španjolskoj u vrijeme najteže krize trebalo "samo" 60 milijardi od Europskog mehanizma za stabilnost. Bilo kako bilo, fond za restrukturiranje u najboljem slučaju ne može biti više od pribora za prvi pomoć pri rješavanju nekog izoliranog incidenta (ili dva). Sustavne krize uvijek zahtijevaju fiskalnu potporu. U tom pogledu prijedlog SRM-a jest nedostatan.No eurozona sada bar ima trajni mehanizam za pružanje potpore vladama suočenima s teškoćama. Premda još nije postignut eksplicitni dogovor, neupitno je da će se u slučaju prijetnje SRF-u u obliku velike krize sredstva potrebna za spas bankarskog sustava eurozone od kolapsa nekako pronaći jer će sve države članice koje sudjeluju u SRM-u imati poticaj za potporu zajedničkog ulaganja. Plan za postupni ustroj jedinstvenog fonda rješavanja nespretan je korak, ali u pravome smjeru. Rješava jednako onoliko problema koliko ih i ostavlja nerješenih. No krajnji rezultat vjerojatno će imati velikog odjeka jer donosi jednu ključnu inovaciju: jedinstveni fond koji učinkovito izjednačuje veći dio rizika koji proizlaze iz propasti banaka.

© Project Syndicate, 2014.

Amadria Park Šibenik

Danci otkrili formulu za odlične poslovne ideje

Bez stresa

Predstavljamo najbolje digitalno rješenje za inventuru bez stresa