Županijski sudovi ukidaju čak 20 posto svih kaznenih presuda općinskih sudova zbog proceduralnih razloga. Da je općinski sudac poštivao proceduru, županijski sud ne bi ukinuo presudu. To što su sudbinu za čak petinu kaznenih presuda, “zapečatili” suci općinskih sudova, pa su županijski sudovi i morali ukinuti presude, znak je neprofesionalnog sudovanja koje se teško može razumjeti, a posebno ne u tolikoj količini. Proceduralni propusti imaju negativan efekt i za broj predmeta i za brzinu procesa. Ali najžešće od svega udaraju po imidžu sudovanja: do loše statističke slike nije doveo mali broj kaznenih sudaca. No poznavatelji prilika reći će i kako problem predstavlja navodno nemali broj odluka županijskih sudova kojima se zapravo otklanja mogućnost dolaska predmeta do revizije. Da presuda kojim slučajem postane pravomoćna, stranka bi kroz reviziju tražila intervenciju Vrhovnog suda, a samo je sprečava ukidanje prvostupanjske presude. Sudovanje tako na različitim razinama ima sasvim različite pojavne oblike defekata. Svi se nalaze ispod ledenog brijega na kojem stoji podatak da županijski sudovi u kaznenim, parničnim i ovršnim predmetima ukinu svake godine po 25 posto presuda općinskih sudova.

Zagrebe li se ispod površine statistike, dolazi se na teren sudačkih igara bez granica koje su se i mogle voditi sve dosad, dok se vrh sudstva nije odlučio za stalnu kontrolu ukidnih odluka. Takvoj praksi, a godinama postoji na pojednim općinskim i županijskim sudovima, vrh sudbene vlasti odlučio je stati na kraj. Država koja s dvije milijarde kuna financira sudački aparat, a stalno trpi kritike zbog njegove neučinkovitosti, jednostavno više nema izbora. Izazov predstavljaju svi oni suci koji troše i ugled sudstva i države. Pritom je zadaća vrlo delikatna jer osim u pojednim slučajevima, nema drugog rješenja nego suce masovno primorati na stalno obrazovanje. Ako se ukine svaka četvrta presuda u žalbenom postupku, a barem 50 posto presuda općinskih sudova napada se žalbom, proizlazi da više od 25 posto sudačkog posla stvaraju suci sami. Zato što na prvom stupnju nisu obradili predmet kako treba ili zato što je viši sud olako ukinuo predmet. Ako se oko 1000 sudaca bavi građanskim predmetima, rješavajući ukupno 300.000 parnica godišnje, ponovno raspravljaju i o 60-ak tisuća predmeta koje su sami producirali. Stavljajući na vagu godišnju normu, učinak i trošak, poznavatelji tvrde da je oko 200 sudaca angažirano na popravljanju onoga što su njihove kolege u prvom i drugom stupnju pogrešno riješili. To znači da oko 50 milijuna kuna godšnje odlazi na plaće dijela parničnog sudstva gdje je sudovanje postalo i uzrok i posljedica. Sustav koji na to odgovori edukacijom, a stalna kontrola je krenula, može računati da će sudovanje početi donositi učinak koji se od njega i očekuje. Stoga je ključno da predsjednik Vrhovnog suda zatraži edukaciju za sve suce koje loše ocijeni, a na Ministarstvu pravosuđa je da podnese taj trošak. Samo ako sada podigne profesionalnu razinu onog djela aparata, koji svoju sudačku plaću zarađuje time što pridonosi stvaranju još većih problema, država će riješiti problem na dugu stazu.