Jedno od obilježja modernog tržišta rada jest činjenica da više ne postoje radna mjesta na kojima se radi cijeli radni vijek, već je uobičajeno tijekom života promijeniti u prosjeku 3, 4 ili čak 5 poslova.
No, ovog tjedna vam donosimo nešto drugačiju priču. Priču o čovjeku koji se istim poslom bavi više od 60 godina te koji je sa svojim obrtom uspio proći kroz razne izazove i – opstati. Kako je biti urar u doba kada se sve, uključujući i same satove, mijenja, doznajte u nastavku.
Jedno od obilježja modernog tržišta rada jest činjenica da više ne postoje radna mjesta na kojima se radi cijeli radni vijek, već je uobičajeno tijekom života promijeniti u prosjeku 3, 4 ili čak 5 poslova.
No, ovog tjedna vam donosimo nešto drugačiju priču. Priču o čovjeku koji se istim poslom bavi više od 60 godina te koji je sa svojim obrtom uspio proći kroz razne izazove i – opstati. Kako je biti urar u doba kada se sve, uključujući i same satove, mijenja, doznajte u nastavku.
Urarska radnja Lebarović, smještena u Maksimirskoj ulici, jedna je od najstarijih u Zagrebu. Lebarovići su poznati po tome što su upravo oni zaduženi za održavanje tristotinjak gradskih i crkvenih satova u raznim hrvatskim gradovima, a posebno je zanimljivo da danas radnju vodi predstavnik čak šeste generacije urara Lebarovića, sin našeg sugovornika Zlatka – Dalibor Lebarović. Unatoč dobi gospodin Zlatko još uvijek radi, makar je, kako sam kaže „u debeloj penziji“.
Kako i kada je nastala vaša urarska radnja?
Sve je počelo 7. siječnja 1947. kada je moj tata Simeon Lebarović otvorio svoju urarsku radnju. Ja sam tada imao samo 11 godina. Prije toga je on bio pomoćnik urara Schniedlingera. Moj tata izučio je zanat za urara, zlatara, optičara i gravera jer se to u ono doba moralo znati, no u svojoj radnji tata je vodio samo urarski i zlatarski zanat. Zanimljivo je da je u vrijeme kada je sve počelo Maksimirska bila drugačija nego danas, puna tesara, kovača i sličnih obrta. Tek 20 godina potom on se prestao baviti zlatarskim zanatom jer je jednostavno puno više posla imao kao urar. Tako da i ja znam dosta o zlatarstvu, ali se ni ja, kao i moj otac, nisam time stigao baviti jer je urarstvo tražilo više truda i posla. Bilo je bitno odabrati i držati se toga. Važno je naglasiti da se naša radnja nalazi na istom mjestu od 1947. pa sve do danas.
Kako ste se vi odlučili za karijeru urara, odnosno obrtnika i kada ste počeli raditi?
Godine 1951. počeo sam izučavati zanat. Pazite, i ostao sam na ovom istom radnom mjestu sve do danas. To vam je… 61 godina. Vođenje samog obrta preuzeo sam 1978. kada sam imao 42 godine. I tako sam to gurao i vodio. Ja sam bio peta generacija urara, a Dalibor, moj sin, šesta je generacija urara. Dalibor se rodio 1972. i budući da su radnja i stan spojeni skupa, Dalibor je više vremena provodio u radnji. Kao mali dečko od 7 godina već je počeo raditi na tokarskom stroju.
Ostatak intervjua pročitajte na Pametnoj kuni.
(Agencija VLM)
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.eh da je vise ovakvih obiteljskih obrta! steta sto kod nas takvi obrti izumiru pod izgovorom racionalizacije potrosnje!
Uključite se u raspravu