Ivica Račan i vodstvo SDP-a odlučili su se svađati s medijima i novinarima. Rasrđeni zbog načina kako su mediji ispratili njihovu tematsku konvenciju o radništvu, uzvratili su plaćenim novinskim oglasom u kojemu su objavili sadržaj svih svojih zaključaka kako bi čitavom svijetu pokazali da su novinari osakatili njihovu najnoviju političku inicijativu. Plaćenim oglasom SDP poručuje da su idealni mediji po njegovoj mjeri oglasni stupovi i nosači oglasa. Oni šute i ništa ne propituju već samo prenose ono što su mudre SDP-ove glave osmislile i na papir utisnule. Račanovi socijaldemokrati ljute se što su mediji izvještavajući s konvencije umjesto njezinim zaključcima i političkim porukama više pažnje posvetili nekonvencionalnom mjestu njezina održavanja, padu Milana Bandića s klupe na kojoj je sjedio razgovarajući s Račanom i izjalovljenim najavama Ivana Ninića da će na konvenciji objaviti izlazak iz SDP-a i osnivanje nove političke stranke. U svojoj ljutnji ne vide da je u tim epizodama i konvencijskim marginalijama bilo više priče i života nego u njihovim programatskim proradničkim zaključcima za budućnost. Bundek, Bandićev pad i Ninićev hoću-neću razlaz sa SDP-om ipak su se barem dogodili, a proradnički zaključci još su mrtvo slovo na papiru. Oni su virtualna stvarnost u koju se netko može i uživiti, ali je drugi isto tako mogu ne vidjeti i prešutjeti ili je osporavati i dokazivati da nema veze sa životom. Plaćenim oglasom SDP neće naći odgovor zašto se većina novinara i medija nije uživjela u njihovu virtualnu proradničku stvarnost. Oglašavanjem konvencijskih zaključaka i svojim će simpatizerima prije pojasniti zašto su prešućeni ili osporavani u medijima nego što će ih uvjeriti u njihovu neupitnost i skorašnje oživotvorenje.

Ako Račanu i vodstvu SDP-a nije jasno u što bi se mediji pretvorili kad bi potanko prenosili sve što političke stranke ispisuju u svojim političkim dokumentima, vjerovati je, naime, da je barem većini njihovih simpatizera kao medijskim konzumentima uglavnom jasno što bi im se svakoga dana isporučivalo kao važni i prevažni događaji i stvarnost u kojoj navodno žive. Jer samo bi, valjda, najzadrtiji simpatizeri SDP-a uživali u čitanju stranačkih zaključaka, dokumenata i političkih pamfleta u medijima koje kupuju i plaćaju. Zato, uostalom, stranačkih novina i nema na kioscima, već se dijele besplatno u stranačkim organizacijama. Banalna je to istina koja je odavno već znana, ali izgleda da još nije stigla do SDP-ovih čelnika. Oni će je saznati kad se suoče s efektima svojih plaćenih oglasa s konvencijskim zaključcima. Posijali su sumnju da ih mediji redom prešućuju i falsificiraju i da im ništa drugo ne preostaje nego da oglašavanjem svojih stavova i aktivnosti dopru do javnosti i svojih birača. Tvrde da samo u njihovim plaćenim oglasima ima cijele istine o SDP-ovoj politici i njihovu radu. Sudeći po tome, oglašivači će nas uz potrošačke i ine oglase ubuduće bombardirati i SDP-ovim oglasima. Kao što u oglasima saznajemo koji deterdženti bolje peru rublje, tako ćemo saznavati i kako će blistati Hrvatska sa SDP-om na vlasti.