U posljednjih 12 godina u Singapuru je pogubljeno 400 ljudi osuđenih na smrtnu kaznu koja se dodjeljuje za svako ubojstvo ili šverc. Zemlja je svrstana na 136. mjesto u svijetu po slobodi medija (Hrvatska je 68.), strani novinari više su puta zatvarani zbog pisanja o različitim ljudskim pravima, zakonski je omogućena zabrana distribucije stranih medija koji pišu kritički o Singapuru, vlasti je dopušteno neograničeno dugo držati optuženike u pritvoru, državom upravlja ista stranka još od 1959. pobjeđujući na izborima s konkurencijom čiji rad vladajuća stranka odobrava i regulira, sloboda izražavanja je ograničena, homoseksualnost je kazneno djelo, policijska je dozvola potrebna za svako okupljanje više od petero ljudi, a stranci koji rade kao kućna služinčad u ožujku su prvi put dobili zakonsko pravo na jedan slobodni dan tjedno.

Pritom se kršenje ljudskih prava opravdava “civilizacijskim i kulturnim specifičnostima”. To je tek manji dio “kvaliteta” zemlje koju nam je kao ideal preporučio ugledni oftalmolog dr. Nikica Gabrić gostujući u emisiji Nedjeljom u dva.Iznimno uspješan vlasnik očne klinike Svjetlost, koji je prošao put od omladinskoga komunističkog funkcionera do teoretskog i praktičnog apologeta liberalnog kapitalizma i “prosvijećenog apsolutizma”, izrekao je štošta što bi vjerojatno potpisala velika većina hrvatskih građana, uključujući i teze o smjenama nesposobnih ministara. Riječ je, međutim, o bizarnoj varijanti demagogije u kojoj se lidere zemlje iz prvog pasusa ovog komentara hvali zbog “državničke hrabrosti” da smijene svakoga za koga procijene da ne ispunjava svoje zadatke. Po kojim kriterijima? Po onima koje će odrediti neki od tih “hrabrih državnika”, bez previše gnjavaže s demokratskim procedurama. Ako ta “hrabrost” u nekom trenutku završi u krajnostima tipa zatvaranja svakog kritičnijeg glasa, a kvragu, što ćemo, neke žrtve vrijedi podnijeti, zar ne? Gabrićevi kriteriji za ocjenu uspješnosti državnog dužnosnika ili službenika često su nalik onima koje izriče Željko Kerum. Vrijede samo oni koji su u životu dijelili plaće, jer samo oni znaju kako se uspijeva, ili da će znati raditi i za opće dobro ako znaju za privatno. Kako je to završilo u Kerumovu slučaju znamo, a Gabrićevo uvjerenje da je prebijanje preko koljena bolje od bilo kakve demokratske procedure samo je potvrda teze da su liječnici u politici – uz nekoliko izuzetaka – najzačudnija pojava hrvatske demokracije.