Emil Tedeschi, prvi čovjek Atlantic grupe, nedavno je 2013. nazvao "velikom nepoznanicom".

Nakon objave devetomjesečnih rezultata vodećih domaćih prehrambenih tvrtki (koje Tedeschi kao većinski vlasnik druge prehrambene grupacije u regiji dobro predstavlja) može se i dodati –  velika, velika neizvjesnost.  Kriza stišće, a naš ulazak u EU 1. srpnja 2013. prodrmat će upravo prehrambenu industriju. Otvaraju se granice, europski proizvođači hrane sad mogu neometano navaliti na naše malo tržište. Pritom prehrambene tvrtke gube povlaštene ugovore sa zemljama Cefte, gdje im se sliva znatan dio izvoza. A što signaliziraju devetomjesečni rezultati tog sektora?  Rijetki bilježe rast prihoda od pet, šest, sedam posto (Atlantic grupa i Jamnica). Strši mali Koestlin s rastom od čak 20 posto. No, on je iznimka. Poznata imena poput Francka, Koke, Vira, Zvijezde, Zvečeva rasla su jedan-dva posto, neki bilježe iste ili čak manje brojke nego lani (Kraš, Podravka, Ledo, Belje…).

Iako bez dvoznamenkastih stopa rasta, prehrambene su kompanije i dalje naše najbolje proizvodne tvrtke. To je jedini prerađivački sektor koji nije uništen u ovih 20 godina. Ina je postala priča za sebe, brodogradnja je odavno izgubljena bitka, metalske i slične industrije više i ne postoje… Slovenci ključne kompanije u državi poput Petrola, Mercatora ili svojega 'HEP-a' još nisu prodali, no to su ipak učinili kad je posrijedi prehrambena industrija. Razlozi su bili različiti, a jedna je kompanija čak prodana Hrvatima, tj. Tedeschiju. Fructal su prodali srbijanskoj poduzetničkoj obitelji Radun, a evo sad će i Ljubljanske mlekarne francuskom Lactalisu. Naravno da kapital nema ime i predznak (uglavnom). Ovdje govorim o znanju i sposobnosti da nešto zadržimo u svojim rukama, njime kvalitetno upravljamo i razvijamo ga. A upravo je to pokazala prehrambena industrija. Vidjet ćemo dokad, jer pred njom je pravi stres-test.