Razvijenim zemljama prijeti pad rasta i zaposlenosti, a zemlje u razvoju suočavaju se sa strahovitim izazovima nastojeći se prilagoditi sve varljivijim kapitalnim tokovima te pritom prilagoditi uzorke rasta radi održanja gospodarskog razvoja.

Međutim, američka je politička disfunkcionalnost uspjela marginalizirati te i druge važne probleme. Sve je to jako teško pojmiti. Prijetnja američkog državnog bankrota zasad je umanjena, no dublji je problem i dalje tu: američkim republikancima i demokratima pregovori oko velikog financijskog kompromisa očito nose veći trošak nego politika visokog rizika, čak i po cijenu bankrota. To zasigurno uključuje dalekosežno pogrešnu procjenu dugoročnih troškova. Ako izuzmemo vanjski utjecaj na globalno gospodarstvo, šteta za domaću stabilnost i rast koju bi nanijelo išta više od kratkoročnog tehničkog bankrota bila bi toliko strašna da politički sustav ne bi mogao podnijeti protureakcije. Domaći i strani vlasnici državnih kratkoročnih obveznica namjerni, neisforsirani bankrot smatrali bi izdajom povjerenja. Neke ova činjenica tješi jer znači da do pravog bankrota neće doći. A to znači da krhko globalno gospodarstvo, koje u pogledu glavne rezervne valute ovisi o jednoj zemlji, može podnijeti američke političke smicalice. To je možda točno, a možda je kratkoročno i jedini praktični izbor. 

Uloga dolara
Međutim, američki uzorak odlučivanja već je stvorio dodatni rizik, što će se zasigurno odraziti na uzlaznom pritisku na kamatne stope, a u tom će se trenutku Savezne rezerve pojaviti u priči. Daleko od smanjenja mjesečnog otkupa dugoročne imovine, lako je zamisliti scenarija u kojem se već pozamašna bilanca Saveznih rezervi još brže širi radi ublažavanja negativnih gospodarskih posljedica neplaniranog i brzog rasta troškova kreditiranja. I to se sve događa u trenutku kad mnogi vjeruju da se jačanjem američkog gospodarskog rasta redovno povlačenje iz politički potpomognutog rasta čini kao mudar izbor i na domaćem i na inozemnom terenu. Izvan SAD-a tehnički bi bankrot imao dalekosežne posljedice. Eurozona se i dalje suočava s rebalansom i strukturnim promjenama, no na tržištima državnog duga uspjela je stvoriti prostor stabilnosti. Međutim, u slučaju američkog bankrota počela bi privlačiti priljev kapitala, zbog čega bi vrijednost eura porasla, što bi rastu i zaposlenju bila dodatna otegotna okolnosti, a oporavak rubnih zemalja bio bi gotovo nemoguć. Možda budu potrebne mjere za borbu protiv "viška" priljeva kapitala, kakve su već uvedene u Brazilu i Maleziji. Kini i drugim državama koje su vlasnice američkog duga prijete kapitalni gubici koji bi bili znatno veći od onih kakve bi nanijelo neizbježno povećanje vrijednosti njihovih valuta.

U ožujku 2009. Zhou Xiaochuan, guverner Narodne banke Kine, istaknuo je da uloga dolara kao glavne međunarodne rezervne valute nije u interesu globalnog gospodarstva ili SAD-a. U globalnom gospodarstvu dobavljač rezervne valute prisiljen je održavati manjak na tekućem računu te se, stoga, kretati prema modelu rasta putem poluge koji mu sustavno umanjuje snagu i neovisnost jer je sve ovisniji o stranom kapitalu i stranom vlasništvu imovine. Sad vidimo da globalno gospodarstvo ne ovisi samo o snazi zemlje koja nosi rezervnu valutu, već i o vrijednostima – osobito o trajnoj spremnosti da važne međunarodne obveze stavi ispred domaćih sukoba. Američka je kriza vlasti to dovela u pitanje. Dugoročni učinci američke prijetnje bankrotom bit će uvjerljivo negativni. Za početak, potvrdit će ideju da će se politike i politički sukobi voditi uzevši u obzir domaća pitanja i interese, neovisno o sustavnim globalnim učincima, čak i kad ti učinci budu rasli. Štoviše, neke frakcije unutar američkog političkog sustava izgleda ni ne razumiju zamjetne nepovoljne učinke raspada globalnog financijskog sustava na domaće gospodarstvo. 

Smanjenje utjecaja
Druga je stvar što će vanjski vlasnici američkog duga kratkoročne državne obveznice gotovo sigurno početi smatrati rizičnom imovinom i preusmjeravati se od njih gdje god bude moguće. Kao treće, spremnost da američki bonitet postane talac domaćih političkih namjera gotovo će sigurno ubrzati pad američkog utjecaja na upravljanje globalnim gospodarstvom. U kratkom do srednjem roku taj bi pad mogao stvoriti vakuum te dovesti do kolebljivosti i rasta rizika jer, kako su mnogi zamijetili, gotovo i nema tko zamijeniti SAD. Trend smanjenja američkog utjecaja – a na kraju i zajedničke odgovornosti za globalno ekonomsko upravljanje i stabilnost – već je započeo i u nekom je smislu neizbježan. Svi su se nadali da će prijelazi biti postupni i stabilni te da će SAD odigrati vodeću ulogu kao i u većem dijelu poslijeratnog perioda. Rizik od američkog bankrota možda vrati u prvi plan Zhouov plan te ubrza potragu za funkcionalnim alternativim modelom jedinstvene novčane rezerve, koji više nije koristan. Na kraju, nitko ne želi da globalni sustav bude podložan političkim prepucavanjima jedne zemlje. 

© Project Syndicate, 2013.