Sebičnost je gadna stvar. Ta je osobina negdje pri vrhu uobičajenog popisa negativnih osobnih karakteristika. No sebičnost shvaćena u pozitivnom kontekstu – ako takav uopće postoji – temeljni je pokretač liberalnoga kapitalizma.

Željeti više za sebe znači željeti više za cijelo društvo, govore zagovornici postojećega ekonomskog poretka. Tako shvaćenu ideju sebičnosti odlučili su iskoristiti američki zakonodavci. To i ne čudi, Amerika je kapitalističku ideju dovela do savršenstva. Zakonodavac je shvatio da je sebičnost mač sa dvije oštrice pa ga je odlučio iskoristiti kako bi sasjekao bankarsku sebičnost. Onu istu koja je dovela do financijske i ekonomske krize. Onu istu sebičnost koja je često koketirala sa zakonskom granicom, a katkad je i prelazila. O moralnoj granici da se i ne govori. Novi američki zakon o reformi financijskog sektora jasno kaže: ako znate za kriminal, prijevare i nepravilnosti na financijskom tržištu, prijavite ih i zauzvrat ćete dobiti solidan novac. Jer možda vas novac pokrene ako je već vaša savjest na saznanja o kriminalu odlučila žmiriti na oba oka. Možda bi po savjesti čak i prijavili, ali se bojite da ćete dobiti otkaz nakon toga pa će novac dobro doći. Nema u plaćanju “cinkarošima” ništa loše ni nemoralno. Zašto država ne bi iskoristila tu mogućnost ako će represivni aparat tako djelovati efikasnije? Ne stoji baš ni teza da će novac motivirati sve žive na prijavljivanje, one koji zapravo ništa ne znaju i one koji prijavljuju iz osvete. Jer jasno je rečeno, novac se dobiva tek nakon izrečene kazne kojoj je prethodila istraga. A SAD je ipak pravna država u kojoj procesuiranje kriminala ne ovisi o političkom “zelenom svjetlu”. Pit, i to je Amerika, rekao bi Johnny Štulić.