Nezavisni bi stručnjaci kvalificiranom raspravom trebali arbitrirati u pitanju odvjetničkih tarifa. Bez obzira što su se odvjetnici još u socijalizmu izborili za pravo autonomnog određivanja tarifa za svoje usluge, a što je bio tadašnji izraz njihove političke samostalnosti, u tržišnim uvjetima treba im pomoć predstavnika iz šire pravne struke da jasnije sagledaju nove pozicije. Tako bismo brzo došli do pravog rješenja i izbjegli nove afere oko kontroverznih milijunskih odvjetničkih računa za usluge zastupanja, čak i u nezavršenim predmetima u kojima ni troškovi nisu prošli zakonsku sudsku kontrolu. Osim što bi odvjetnici prvotno bili u šoku, to bi odgovaralo svima kojima je stalo da se sudski postupci završe u što kraćem roku uz priznavanje i naplatu troškova koji su zaista potrebni. Zahvaljujući glavnom argumentu pravne struke koja kaže da zbog onemogućavanja dugotrajnih suđenja treba tarifu svesti samo na one podneske koji se tiču ključnih procesnih faza, moguće je prilično jednostavno odrediti smjer kojim treba mijenjati postojeći model tarifiranja odvjetničkih usluga. Poznato je da postojeća tarifa pogoduje dugotrajnim parnicama u svim sudskim postupcima u kojima je temelj vrijednost predmeta spora. S vrijednošću spora raste i broj tarifnih bodova do najviše 100.000 kuna koliko odvjetnici maksimalno naplaćuju pojedinu svoju uslugu, a tako mogu naplatiti i izlazak na ročište koje sudac odgodi. Po mnogima je najveći defekt aktualnog tarifnog sustava izražen ne toliko kroz visinu nagrade, nego što se ona uopće ne vezuje uz trajanje postupka pa se podnesci mogu neograničeno podnositi i izlaziti na ročišta i sve to uredno naplatiti.

Stoga se i ugledni nezavisni pravni stručnjaci odavno zauzimaju da se i ovdje po uzoru na njemačko rješenje omogući odvjetnicima naplaćivanje samo nekoliko ključnih radnji u sudskom postupku. Takvi su podnesci vezani uz tužbu, presudu, žalbu i reviziju te dva ili tri sudska ročišta. Takvim regulama Njemačka uspješno destimulira mogućnost odvjetnika da pridonesu dugotrajnosti sudskih postupaka. Tamošnji odvjetnici imaju financijski interes spor riješiti u nekoliko ročišta, a ne može im se dogoditi da budu na tuđi trošak nepripremljeni ni na jednom sudskom ročištu. Zašto se na isti način tako ne uredi tarifni sustav i u nas? Glavni je problem u pristupu Hrvatske odvjetničke komore. Premda HOK smatra nedobronamjernim kritike da posredstvom tarifnog sustava može biti kočničar jednog og glavnih ciljeva reforme pravosuđa, činjenica je da ipak ne predlažu da se tarifa svede na maksimalni broj radnji koje odvjetnici mogu naplatiti u jednom sudskom postupku. Kada bi se pozitivno odredili prema takvom rješenju, ne bi izgubili ništa od svoje autonomonosti. Uz političko “zeleno svjetlo” takvom rješenju, kako to mnogi suci tvrde, vrlo brzo bi otpalo oko 50 posto pravosudnih problema. Upravo se među sucima može čuti da polovica problema zbog dugotrajnosti sudskih procesa potiče od neograničavanja naplate odvjetničkih nakada na manji broj radnji. Pojam dobrog odvjetnika u tom kontekstu znači njihov doprinos uređenju sustava u kojem interes odvjetnika slijedi i interes klijenta da se što prije završi spor.