Aktualni sustav nagrađivanja odvjetnika i troškovi sudskog postupka koji narastu i nekoliko puta više od propisanih i onako visokim odvjetničkim tarifama (koje taj ceh sam određuje), djeluju destimulirajuće na jedan od osnovnih ciljeva pravosudne reforme: smanjivanje dugotrajnosti postupaka i svođenje suđenja na razumno trajanje od najviše tri do pet godina do okončanja postupka pravomoćnom presudom. Unutar pravosuđa mnogo je onih koji vjeruju da će se nagrađivanje odvjetnika ispravno riješiti – neovisno o tome hoće li pravila krojiti država sama ili zajedno s tim cehom – isključivo prijelazom na model naplate po predmetima, a ne kao što je sada na snazi plaćanje odvjetnika po izlasku na ročište ili pisanja podneska sudu što u konačnici i pogoduje interesu odvjetnika da postupak traje što dulje.

Spore promjene
Zahvaljujući ne samo odvjetničkoj tarifi, nego i procesnim rješenjima, već desetljeće se potencira zidanje troškova zastupanja. I država u tome sudjeluje jer propisima koji ne potiču procesnu disciplinu ohrabruje odvjetnike na ostvarivanje neopravdano visokih zarada što posebno vrijedi kod onih koji vole više vlastiti džep od profesije i koji znaju kad i kako će pretjerati. Odvjetniku ne smije ići na ruku sporost pravde jer se njegov osnovni interes mora podudarati s interesom klijenta, a interes klijeta u najvećoj većini slučajeva nije otezanje koje će ga skupo stajati, no obje stvari – i cijena i trajanje – nisu samo u sferi odluke odvjetnika, nego države koja piše pravila i sudaca kojih ih (ne)konzumiraju. Promatrano s više razine, one na kojoj se kreću spoznaje teoretičara, postavlja se pitanje zašto suci toleriraju odvjetnicima cijene koje se poslije, zahvaljujući medijima, pokažu tri puta većim od propisanih? Ne jednom je profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Uzelac rekao da postojeći hrvatski Zakon o parničnom postupku omogućuje svakom sucu da ne dozvoli zlouporabu procesnih ovlašenja što znači da na kraju parnice može uzeti u obzir samo one troškove za koje smatra da su bili nužni za vođenje postupka. Engleski suci su energičnom primjenom slične odredbe koja omogućuje diskrecijsko odlučivanje o troškovima, proizveli ono čega se odvjetnici najviše boje – bum miriteljskih postupaka. Razni su načini kojima europski suci konzumiraju svoju poziciju da je njihova riječ, a ne odvjetnička, posljednja kod troškova postupka u kojima dominiraju naknade za zastupanje. U Njemačkoj u sporovima do pet tisuća eura gdje prvo ročište mora započeti pokušajem mirenja, ocijeni li sudac da odvjetnik to ometa, uputit će odvjetnika da napusti sudnicu. Možemo li slično, dok vlast i struka ne riješe problem, zamisliti na našim sudovima? Ni slučaj Magaš i postupak odvjetnika Marinovića prema bivšoj klijentici koji je zgrozio cijelu javnost i struku, a koji suspendiran čeka na konačnu odluku Disciplinske komisije HOK-a, neće ubrzati promjene. U očiglednom raskoraku ostaje tempo izmjena Zakona o odvjetništvu koji ministrica pravosuđa Ana Lovrin najavljuje za prvi kvartal 2008. i zadaci koje taj resor i Vlada postavljaju pred sudstvo. Ostaje nejasno zašto se reforma tarifa odvjetničkih usluga vezuje za dulji rok od roka kojim se sudstvu postavlja da do kraja 2007. smanji milijunske zaostatke.

Zadiranje u lisnicu
To više ako se zna da je sadašnji model tarifiranja odvjetničkih usluga jedan od kontraproduktivnih faktora za duljinu postupaka i opstruira alternativne načine rješavanja sporova u fazi embrija. Ako se time ugrožava i ustavno načelo na pravično suđenje u razumnom roku, ako o potrebi da se tome pristupi već dvije godine priča hrvatski pučki pravobranitelj – koji u paketu s reformom odvjetničkih naknada inzistira i na izgradnji modernog sustava pružanja besplatne pravne pomoći te traži ovlast nadzora nad sudovima u konkretnim slučajevima koji dugo traju – pa ako takve preporuke odavno podržava i traži njihovo provođenje Europska komisija – onda nema opravdanja da vrijeme radi u korist jednog ceha a na uštrb građana i socijalne pravne države. Postizborna reforma odvjetničkih naknada, koja može značiti da će u prvom kvartalu krenuti javna rasprava o tom vrućem pitanju uključujući i omogućavanje pristupa stranih odvjetničkih tvrtki, usporit će postizanje reformskih ciljeva u pravosuđu. Prenošenje tog “vrućeg kestena”, zadiranja u lisnice hrvatskih odvjetnika – s kojim se nije željela suočiti ni jedna hrvatska vlada, u godinu nakon izbora sugerira da se to područje ne tretira kao svako tipično osjetljivo političko pitanje. Svi bi, naime, u Saboru digli ruku za reformu tarifiranja, ali je sve prije nalik prisilnom raskidu tajne veze vlasti i odvjetništva, u kojoj je mnoštvo slučajeva služilo za zadovoljavanje potreba i interesa obje strane. Kako inače objasniti da Hrvatska dobija i sredstva i podršku i model da bi provela uspješnu kampanju mirenja i arbitraža koji su kao alternativni načini rješavanja sporova postali civilizacijsko pitanje, a tome u praksi pristupa suprotno deklariranoj volji da unaprijedi stanje. Dok odvjetnici reagiraju na spomen mirenja te povećavaju tarifu za čak 100 posto za slučajeve zastupanja stranaka pred arbitražom, resor pravosuđa ostaje bez teksta. Nemoć pred demonstracijom nezavisnosti HOK-a upućuje na nevjerojatnu inferiornost vlasti da se suoči s moćnim cehom. To se od političke elite koja se sprema Hrvatsku uvesti u EU ipak očekuje sada, a ne u sklopu izbornih obećanja.