U Zagrebu se ovih dana odigrava prava nemoguća misija. Glavni glumci u njoj su izgubljeni predstavnici Međunarodnog monetarnog fonda.

Sa zadatkom da napišu izvješće u sklopu famoznog članka 4. kako stoji Hrvatska i koliko se klima, ili trebaju li strani kreditori brinuti o povratu svog novca, obilaze mjesta na kojima netko ponešto zna o javnim financijama, bankama, ekonomskim trendovima i brojkama. Obilaze oni tako razne adrese, kucaju ko Vrag na vrata postolara, kume i mole, ali svuda isti odgovor. Uz slijeganje ramenima, nitko ne zna koliki je deficit, koliko je dubok taj bezdan u državnoj blagajni.

Drž' nedaj, je li to pet, pet i pol, ili nedajbože ipak šest posto BDP-a? I gledaju ememefovci u čudu lokalne stručnjake, odavno navikle na akrobacije s proračunom, dok im objašnjavaju da nema baš pouzdanih podataka. Početkom godine ministar financija tvrdio da će manjak u 2014. biti 12,8 milijardi kuna, poslije ga statističari poklopili da je bilo 18,8 milijardi… Pa dobro, pokušavaju drugom taktikom, što je planirano za 2015.? Hm, u proračunu je planirano 12,5 milijardi, ali to je bilo u prosincu, uzvraćaju domaćini. I nabrajaju; nakon toga Vlada je najavila nekoliko zamrzavanja trošenja, naložila uštede, nove namete, otišla u Bruxelles i obećala dvije milijarde kuna prilagodbi, spajanje agencija…

Tragikomediju na stranu, ničeg toga nema gdje bi trebalo, u zakonu o proračunu, ključnom dokumentu države. Moguće je da premijer kalkulira da bi promjene političkih boja par mjeseci uoči izbora i neizglasavanje rebalansa značilo automatski pad Vlade. Ali, promjena svakog zareza u proračunu mora se znati unaprijed i to nije bez vraga. Ne da bi se mogli igrati skrivača s MMF-om  i Bruxellesom, ili mazanja očiju poreznim obveznicima, već jer je alternativa – potencijalna kupnja jednosmjerne karte za Remetinec.