Mjesta kreiranja radnih mjesta, rasta produktivnosti, stvaranja nove tehnologije, mjesta edukacije i obrazovanja ljudskog kapitala koji je ključan za ekonomski razvoj…

Sve su to obilježja koja se često pripisuju gradovima, čija je pak uloga "motora rasta" nerijetko i predmet znanstvenih istraživanja. Mnogi znanstvenici reći će i kako takav prostor, u kojemu se događa razvoj, mora biti u fokusu ukupne politike rasta i razvoja. I sve to zvuči lijepo. No, prema nalazima istraživanja u radu "Uloga gradova u regionalnom razvoju", s analizom kretanja stanovništva, zaposlenosti i nekih pokazatelja strukture gospodarstva za 18 (naj)većih hrvatskih gradova, funkcija "motora rasta" kod mnogih od njih vrlo je dvojbena. Utoliko možda ti nalazi više prizivaju pitanja o potrebi promjene postojećega teritorijalnog ustroja, o čemu niz stručnjaka i institucija govori već godinama. Jer, više od polovice gradova i općina u Hrvatskoj čak polovicu lokalnih proračuna troši na svoje zaposlenike i materijalne troškove i ovisni su o pomoći države. "Zato se ne mogu razvijati", jednostavan je zaključak koji je prilikom predstavljanja jedne od posljednjih studija o toj temi istaknula Dubravka Jurlina Alibegović s Ekonomskog instituta. I V. Čavrak drži da broj mjesta sa statusom grada treba smanjiti, i to na 40-ak.

Time bi se, kaže, moglo fokusirati sredstva, sposobne stručnjake i sve druge potencijale za rast. Sadašnja disperziranost ne pogoduje razvoju, a prividna samostalnost tih gradova prevelika je cijena njihova sporog razvoja, kaže. No, političke strukture očito drukčije gledaju, pa ćemo i na skorim lokalnim izborima dobiti 127 gradonačelnika. Prema posljednjem popisu stanovništva, 18 će vladati gradovima s manje od 5000 stanovnika, a 42 onima između 5000 i 10.000. Prikazana studija sugerira da se već u krugu većih rijetki mogu pohvaliti relativno širokom gospodarskom strukturom ili specifičnim lokalnim adutima kojima se inducira zaposlenost, a više ih je proteklog desetljeća izgubilo na demografskoj i dinamici zaposlenosti i više od hrvatskog prosjeka. Razvoj se ne događa sam od sebe, a čini se da u smislu upravljanja i strategije na razini gradova postoje slični problemi kao i na nacionalnoj. Tako se, primjerice, u stilski osebujnom dokumentu pod nazivom "Strategija razvoja poduzetništva i poduzetničke infrastrukture u Gradu Zagrebu do 2020." uz zatečeno stanje konstatira da se "Grad razvijao neovisno o preporukama napisanim u prethodnoj strategiji, tj. da se u razvoju nisu koristila znanja, smjernice i preporuke iz te strategije".