Budući da populizam nije sam po sebi ideologija, s lakoćom može apelirati na mainstream političke stranke koje teže podupiranju slabe potpore birača. Uvijek ima političara koji su spremni oponašati populističke slogane i metode kako bi pridobili birače, čak i ako takvo postupanje rezultira podjelom u vlastitoj stranci. To su dokazali republikanci u SAD-u, konzervativci i laburisti u Velikoj Britaniji te Les Républicains (Republikanci) pod novim vodstvom Laurenta Wauquieza u Francuskoj.

No, najzlosutnija manifestacija te težnje može se pronaći u njemačkoj Kršćanskoj demokratskoj uniji (CDU)/Kršćanskoj socijalnoj uniji (CSU). Loši rezultati tih dviju stranaka na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, u kombinaciji s do tada nezabilježeno dobrim rezultatima populističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), doveli su do novih podjela unutar dvostranačke koalicijske skupine.

Opiranje sankcijama Rusiji
Izuzev bivših komunističkih država istočne Njemačke, stranka AfD postigla je najbolje rezultate u uporištu Kršćansko-socijalne unije (CSU), u Bavarskoj, gdje će se lokalni izbori održati u listopadu. Obrana vlastitog desnog ogranka od stranke AfD stoga je postala najvažnijim zadatkom Kršćansko-socijalne unije. S tim ciljem, dugogodišnji čelnik Kršćansko-socijalne unije, Horst Seehofer, već je odredio novu populističku notu za svoju stranku. On je nedavno prepustio mjesto ministra i predsjednika Bavarske ambicioznom mlađem populističkom rivalu, Markusu Söderu.

I kao nedavno izabrani ministar unutrašnjih poslova u novoj vladi velike koalicije kancelarke Angele Merkel, on teži poboljšanju vlastitih populističkih kredencijala, što uključuje vraćanje riječi Heimat (domovina) u ime ministarstva. Ali Seehofer je uvijek ostavljao dojam da se razlikuje od ostalih njemačkih konzervativaca. Zapravo, on je služio kao neka vrsta političkog kuma mađarskom autoritativnom premijeru, Viktoru Orbánu. I sada je on dobio svoju priliku. Seehofer se odmah upustio u hladni rat unutar vladajuće koalicije.

U ožujskom intervjuu za tabloid Bild, Seehofer je izjavio, na savršeno populistički način, da "islam ne pripada Njemačkoj." Svrha takve izjave bila je povlačenje linija unutar vlade i vlastito pozicioniranje na strani antiimigrantskih birača koji su se prošle godine izjasnili za stranku AfD. Angeli Merkel, kao i gotovo cjelokupnoj njemačkoj političkoj klasi, nije preostao drugi izbor osim negativne reakcije. Istovremeno, stranka AfD je izgubila političke osnove po kojima bi mogla kritizirati Seehofera i Kršćansko-socijalnu uniju.

A Seehofer je ostao u ofenzivi. Čini se da on daje javne komentare pomalo o svemu i to uvijek na način koji ne ostavlja stranci AfD izbor nikakvog dodatnog komentara i sabotira Angelu Merkel, no bez izravnih napada na nju. Međutim, još jednom, Seehoferovo "istočnoeuropsko" ponašanje nije u potpunosti iznenađujuće. On se konzistentno opire svim sankcijama za Rusiju po bilo kakvoj osnovi. Seehofer je također uputio lijepe riječi poljskom predsjedniku populističke vlade Pravo i pravda (PiS), dok je istovremeno kritizirao Europsku uniju radi navodnih uvreda koje je nanijela poljskom dignitetu. 

Odvukao vladu u desno
Nadalje, on je čestitao Orbánu na njegovoj ogromnoj izbornoj pobjedi ranije ovog mjeseca, dok njegov kolega iz Kršćansko-socijalne unije, Alexander Dobrindt, otvoreno naziva Orbána "našim prijateljem."  Pod Seehoferovim vodstvom, Kršćansko-socijalna unija premiješta težište s ekonomskih sporova na kulturološke. To ide u korak s najvećim populističkim trendom u Europi, očitim ne samo u Mađarskoj i Poljskoj, već i u Češkoj, Austriji, Nizozemskoj te Italiji. Ipak, čak i ako Seehoferov populistički potez ne poluči uspjeh, on je već uspio u odvlačenju vlade u desno.

Očito je da Njemačka postupa na način kako bi umanjila pritisak Europske unije u Poljskoj, Mađarskoj i ostalim zemljama istočne Europe koje se podsmjehuju vladavini prava i narušavaju europsku solidarnost u odnosu na migrante i izbjeglice. Nadalje, Njemačka će vjerojatno blokirati sve značajnije reforme eurozone, čime će odbaciti priliku koju je ponudio francuski predsjednik Emmanuel Macron.  U ovom trenutku, Wolfgang Münchau, kolumnist Financial Timesa sugerira da bi najbolji scenarij mogao čak biti još jedna ekonomska kriza u eurozoni, iz jednostavnog razloga što bi to napokon moglo naučiti Njemačku pameti.

Njemačko zaostajanje
Seehofer donosi loše vijesti za Njemačku, kojoj je potrebnija dinamičnost, otvorenost i hrabrost nego bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Ograničen vojni kapacitet Njemačke, prekomjerno reguliran uslužni sektor i nedostatak infrastrukturnih ulaganja ukazuju na to da ona kaska jedno desetljeće za istočnom Europom po pitanju nekih ključnih pokazatelja razvoja, čak i unatoč činjenici da je ona trenutno glavna europska ekonomska sila.  U zemljama istočne Europe, omogućeno je plaćanje kreditnim karticama na svakoj uličnoj tržnici, dok je u Njemačkoj to često nemoguće čak i u najboljim restoranima.

Također, Njemačka se nalazi na 42. mjestu na svijetu vezano uz brzinu interneta, a radi širokopojasne infrastrukture poput one u Njemačkoj posramio bi se čak svaki Ukrajinac. Budući da se radi o zemlji koja se obogatila ulaganjima u istočnu Europu, relativna zaostalost Njemačke u tim područjima doista je zapanjujuća. Činjenica da se Seehofer priklanja populistu u sebi ne nagoviješta nužno ono što je Dobrindt opisao europskom "konzervativnom revolucijom." No, to svakako nagoviješta da "neliberalna kontrarevolucija" predvođena Orbánom i čelnikom stranke Pravo i pravda (PiS), Jarosławom Kaczyńskijem, zasigurno dobiva zamah.  

© Project Syndicate, 2018.