Većina ljudi koji su trenutno na čelnim položajima središnjih banaka izgradila je svoje karijere tijekom 1980-ih i 1990-ih, kada je prijetnja inflacije još uvijek bila vrlo stvarna pa navedeno, umjesto regulacije i nadzora banaka, i dalje predstavlja glavni fokus njihovih intelektualnih i praktičnih briga.

Nadalje, formativno iskustvo glavnine čelnika središnjih banaka u posljednjih pet do šest godina bila je potreba da se spriječi potencijalni krah proizvodnosti i izvoza, uključujući sprječavanje pada cijena. Ovaj su cilj ostvarili uglavnom podržavanjem kreditiranja, bez obzira na posljedice po strukturu i inicijative bankarskog sektora. Nije nikakvo iznenađenje što su danas čelnici središnjih banaka i dalje snishodljivi prema čelnicima velikih banaka u privatnom sektoru. Središnje banke imaju značajnu kontrolu nad monetarnom opskrbom svih gospodarstava te mogu utjecati na kamatne stope diljem područja koje se odnosi na zajmove i vrijednosnice. No upravo banke iz privatnog sektora su te koje izvode postupak izdavanja zajmova, a usto istovremeno snose odgovornost za važne dimenzije oblika poslovanja financijskih tržišta.

Više kredita
Stoga je održavanje globalnih megabanaka djelatnima i profitabilnima postao ključni cilj političara u SAD-u, Europi i brojnim drugim zemljama. Međutim, prečesto to znači da čelnici središnjih banaka moraju izaći u susret vodećim ljudima tih banaka.José De Gregorio, guverner Čileanske središnje banke od 2007. do 2011. u tom smislu predstavlja istaknutu iznimku. U svojoj knjizi pod naslovom "Kako je Latinska Amerika prebrodila globalnu financijsku krizu" uz pregršt uobičajene makroekonomije, govori i o vrijednosti oprezne fiskalne politike te prednostima održavanja fleksibilnog valutnog tečaja temeljenog uglavnom na tržišnoj ponudi i potražnji. Kada se države doimaju posvećene fiksnom valutnom tečaju, poduzeća i pojedinci ohrabreni su za zaduživnje u stranim valutama kako bi iskoristili niže kamatne stope.No kada se kapital izlijeva iz zemlje, što se upravo odvija na nekim tržištima u usponu, bilo bi od velike pomoći kada bi središnja banka dopustila deprecijaciju valute u vidu nastojanja da podrži izvoz i smanji uvoz.

No ako zajmoprimci u toj zemlji imaju značajna dugovanja u dolarima, deprecijacija se može pokazati katastrofalnom. No De Gregoriova analiza bankarstva ono je što se ističe. Pritom je ključno pitanje financijska poluga, odnosno koliko zajmova banke smiju izdavati ovisno o kapitalu, kao i iskušenje da političari dozvole bankama da izdaju više kredita, osobito u dobrim vremenima kada raste cijena kapitala.Vodeći ljudi velikih banaka nerijetko nastoje povećati financijsku polugu svojih institucija, obično zbog raznoraznih oblika jamstava, naročito depozitarnog jamstva i pristupa financiranju središnjih banaka pod povoljnim uvjetima. Opasnost koja prijeti središnjim bankama izvire iz činjenice da se implicitne subvencije koje se daju glavnim financijskim institucijama ne mjere u proračunu bilo koje vrste. Štoviše, gomilanje rizika u financijskom sustavu koje prati visoku financijsku polugu teško je mjerljivo, a i vjerojatno se materijalizira tek nakon nekoliko godina. 

Pritisci na tržišta
De Gregoriova stajališta razlikuju se od stajališta brojnih njegovih kolega jer on jasno vidi rizike koji se javljaju kada se bankama dopusti da postaju sve veće te rizike primjenjivanja onoga što on  naziva "pametnim" strategijama koje zahtijevaju visoku financijsku polugu. Viša financijska poluga uzrokuje makroekonomske rizike koji su vidljivi i u fiskalnoj bilanci kada se implicitna jamstva moraju ispoštovati. Održavanjem banaka i ostalih tvrtki iz privatnog sektora na nižoj razini duga, smanjuje se osjetljivost na šokove. U razdoblju procvata to se čini nevažnim, ali De Gregorio dobro zna da se pritisci na tržišta u usponu i bogatije zemlje pojavljuju i prečesto, a nerijetko u sasvim neočekivanom trenutku.Rast temeljen na visokoj financijskoj poluzi pokazao se iluzornim. A opet ta iluzija i dalje potiče političare. 

©Project Syndicate, 2014.