Iako je u gotovo dva mjeseca javne rasprave otpalo nekoliko rješenja osnovnog prijedloga reforme zdravstva, osnovna namjera s kojom je ekipa Darka Milinovića krenula u reformu ispunjena je, jer su se u hrvatskom zdravstvu pokrenula dva velika i korisna procesa, prvi je otvaranje novih izvora financiranja zdravstva, a drugi krpanje rupa kroz koje curi novac.

Bez obzira što tko mislio o ministru Milinoviću, treba priznati da potezi koje je u proteklom razdoblju povukao iziskuju hrabrost i sasvim pristojnu dozu moći. Stoga ne stoje teze da je gubitnik, ni kad je u pitanju reforma ni proračun, premda je u konačnoj verziji zbog smanjenja deficita ministar morao smanjiti apetite. Ne može mu se čak ni predbacivati da je loš suradnik socijalnim partnerima jer je na kraju, čini se, mnogo bolje od premijera u pregovorima o zamrzavanju plaća, uspio pomiriti interese poslodavaca i sindikata. Pritom je uložio neizmjernu energiju u višesatne sastanke zaradivši simpatije čak i među onima koji to ne smiju naglas izreći, jer je saslušavši argumente onih koji o tome znaju više odustao od vlastitih ideja. Međutim, nikakvi ga božićni anđeli ne mogu spasiti od imidža koji je zaradio u dijelu javnosti, da je prvi ministar koji je socijalno neosjetljiv i koji je svima uvalio namet na liječenje, i to baš u godini stezanja remena. Kako nezadovoljne glasače vlast ne voli, pred Milinovićem je još mnogo posla, jer ako ih želi pridobiti do idućih parlamentarnih izbora, građane mora uvjeriti da je participacije uveo zbog dobrobiti pacijenata i oni to moraju osjetiti na svojoj koži. I u budućnosti će mu trebati puno hrabrosti da napravi reda u sustavu, kazni neradnike i potakne one koji svoj posao rade kako treba, što također najavljuje, i pritom ostane čistih ruku.