U romanu Crvene ptice Mohammeda Hanifa, američki pilot bombarder razbije avion u arapskoj pustinji i zaglavi među lokalnim stanovništvom u obližnjem izbjegličkom kampu. S lokalnim vlasnikom trgovine upusti se u razgovor o lopovima. "Naša vlada je najveći lopov", on objašnjava. "Ona krade od živih, a krade i od mrtvih". Vlasnik trgovine kaže: "Hvala Bogu, mi nemamo takvih problema. Mi samo krademo jedni od drugih".

Ova kratka epizoda otprilike sažima ključnu poruku nove knjige autora Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona pod nazivom Uzak koridor: države, društva i sudbina slobode. Teza koju predstavljaju Acemoglu i Robinson glasi da izgledi za slobodu i prosperitet održavaju neizvjesnu ravnotežu između državne opresije, bezakonja i nasilja koje društvo tako često nanosi samo sebi. Ako date državi previše moći i kontrole nad društvom, imate despotizam. Ako učinite državu slabom naspram društva, dobit ćete anarhiju. 

Kineski rast gubi zamah
Kao što nagoviješta naziv knjige, postoji samo "uzak koridor" između te dvije distopije, uzak put koji je samo nekolicina zemalja, uglavnom na industrijaliziranom Zapadu, uspjela pronaći. Međutim, Acemoglu i Robinson naglašavaju da ako građansko društvo ne ostane budno i ne bude se sposobno mobilizirati protiv tobožnjih autokrata, povratak na autoritarne režime uvijek ostaje mogućnost. Nova knjiga autora Acemoglua i Robinsona nastavlja se na njihovu prethodnu uspješnicu pod nazivom Zašto nacije propadaju.

U toj knjizi oni su prepoznali nešto što oni nazivaju "inkluzivnim institucijama" kao glavnog pokretača ekonomskog i političkog napretka. Te institucije, kao što su zajamčena imovinska prava i vladavina prava, dostupne su svim građanima (ili većini) i ne daju prednost uskoj skupini elita u odnosu na ostatak društva. Jedna zemlja koja je uvijek bila problematična za tezu koju su iznijeli Acemoglu i Robinson je Kina.

Monopol nad političkom moći Komunističke partije, rasprostranjena korupcija te zemlje i lakoća s kojom se ekonomska konkurencija i politički oponenti mogu izvlastiti ne podsjećaju baš na inkluzivne institucije. Ipak, nesumnjivo je da je tijekom posljednja četiri desetljeća kineski režim postigao dosad nezabilježene stope gospodarskog rasta i najdojmljivije smanjenje siromaštva u zabilježenoj povijesti. U knjizi Zašto nacije propadaju, Acemoglu i Robinson tvrde da će kineski ekonomski rast izgubiti zamah ako ekstraktivne političke institucije ne ustupe pred inkluzivnim institucijama.

S još većim žarom zagovaraju tu tezu u Uskom koridoru.  Oni karakteriziraju Kinu kao zemlju u kojoj je snažna država dominirala društvom tijekom gotovo dva i pol milenija. Budući da je provela toliko vremena izvan koridora, tvrde oni, nije izgledno da se Kina može s lakoćom vratiti unutar njega. Niti politička reforma, niti kontinuirani brzi ekonomski rast ne čine se izglednima. Druga velika zemlja koja u ovom trenutku izgleda kao da teza Acemoglua i Robinsona kod nje izaziva nelagodu su Sjedinjene Američke Države. 

Biračko pravo za imovinsko
U vrijeme kada je Zašto nacije propadaju bila napisana, mnogi su još uvijek smatrali SAD najboljim primjerom inkluzivnih institucija, zemljom koja se obogatila i postala demokratskom kroz razvoj osiguranih imovinskih prava i vladavine prava.  Danas je distribucija dohotka u SAD-u jednako iskrivljena kao i u svakoj plutokraciji.

Reprezentativne političke institucije te zemlje, pod napadom demagoga, doimaju se izrazito krhkima. Sposobnost građanskog društva da se suprotstavi "Levijatanu" mogla bi ovisiti o društvenim podjelama i njihovoj evoluciji. Demokracija obično proizlazi iz pobune skupina u narodu koje mogu izazvati moć elita ili iz podjele među elitama. U 19. i 20. stoljeću, industrijalizacija, svjetski ratovi i dekolonizacija doveli su do mobilizacije takvih skupina. 

Vladajuće elite složile su se sa zahtjevima vlastitih oponenata o proširenju biračkog prava, bez imovinske kvalifikacije, (obično) na sve muškarce. Zauzvrat, nove skupine s biračkim pravom prihvatile su ograničenja vlastite sposobnosti eksproprijacije vlasnika imovine. Ukratko, biračko pravo bilo je zamijenjeno za imovinska prava. 

Osiromašena demokracija
Međutim, dok ja u zajedničkom radu raspravljam sa Sharunom Mukandom, liberalna demokracija iziskuje više: prava koja štite manjine. Temeljna karakteristika političkog rješenja koje ima za ishod demokraciju je da ono isključuje glavnog uživatelja građanskih prava, misli se na manjine, iz pregovaračkog stola. Te manjine nemaju iza sebe niti resurse (poput elita) niti brojke (poput većine). 

Stoga, to političko rješenje naklonjeno je osiromašenom tipu demokracije, tipu koji bismo mogli nazvati elektoralnom demokracijom, u odnosu na liberalnu demokraciju. To pomaže objasniti zašto je liberalna demokracija takva rijetka zvjerka. Neuspjeh po pitanju zaštite prava manjina lako je razumljiva posljedica političke logike na kojoj se temelji pojavljivanje demokracije.  Nije potrebno objasniti relativnu rijetkost liberalne demokracije, već njeno postojanje. Iznenađenje nije u tome da je samo nekoliko demokracija liberalno, već je u tome da liberalne demokracije uopće postoje. 

To baš i nije utješan zaključak u vremenu u kojem se čini da je liberalna demokracija uvelike suočena s prijetnjom, čak i u onim dijelovima svijeta u kojima se čini da se trajno ukorjenila. No, ako cijenimo krhkost liberalne demokracije, možemo možda izbjeći klonulost koja nastaje ako je uzimamo zdravo za gotovo.   

© Project Syndicate, 2019.