Četiri dana. Točno toliko trajalo je proklamirano zajedništvo šarolike skupine Mostaša. Obećavajući treću političku opciju, strastveni otklon od istrošenih politika SDP-a i HDZ-a postali su izborna senzacija sa 19 osvojenih mandata. I sami iznenađeni svojim uspjehom, dojam da ni sami ne znaju što bi točno htjeli u politici osim da žele "reforme", pokazao se točan.

I onda je puklo na prvoj prepreci. Bilo je na rubu znanstvene fantastike gledati Božu Petrova kako naivno predlaže formiranje vlade nacionalnog jedinstva u Hrvatskoj okorjelim političkim liscima koji 25 godina funkcioniraju na principu "mi ili oni". Zar je zaista Petrov mislio da će Zoran Milanović i Tomislav Karamarko na to pristati "za dobrobit Hrvatske"? Uostalom, zašto i bi kad su obojica dobili po gotovo tri puta više glasova od Mosta? 

Glatka odbijenica 
Da žele vladu nacionalnog jedinstva sami bi mogli sjesti za stol i za to im ne treba nikakav Most, posebno ne da im pravila igre kroji Petrov. Za neke je rezultat koji je uslijedio bio razočaravajući, a većini ne i iznenađujući. U Mostu je nastao raskol, pragmatični Drago Prgomet otišao je bez znanja platformskih kolega na čašicu razgovora Milanoviću i zato ekspresno izbačen s platforme. Je li glatka odbijenica vladi nacionalnog jedinstva i vrbovanje Prgometa, početak kraja Mosta? Ili bi se njihova ideja zajedništva za dobrobit Hrvatske zapravo svela na sumrak parlamentarizma i demokracije u Hrvatskoj, kako tvrde neki politolozi?  Postizborna drama u potpunosti potvrđuje izreku Russela B. Longa o demokraciji kao splavi koja neće potonuti, ali su na njoj uvijek mokre noge. Iako potencijalno čerupanje Mosta njihovim biračima ostavlja gorak okus u ustima, naivno je misliti da bi heterogena skupina pojedinaca, toliko različitih da ne mogu evoluirati ni do političke stranke, mogla izbjeći taj scenarij. 

Cijena demokracije
Ovisno o dubini raskola u Mostu i situaciji koja se mijenja iz sata u sat, idućih dana bit će zanimljivo. Otvorene su, čini se, sve opcije, s tim da se koaliciji s SDP-om daju veće šanse jer im treba manje mandata koje vrbuju među ekipom koja je u prosjeku više neprijateljski raspoložena prema HDZ-u. Posljednja opcija su i novi izbori. Pitanje koliko bi ih birači, koji im dali glas ne želeći ni SDP ni HDZ, kaznili za oklijevanje da preuzmu političku odgovornost ulaskom u izvršnu vlast i umjesto toga ponudili suradnju – s objema.

Pa da se i o dobrobiti Hrvatske radilo. Cijena demokracije u ovom slučaju je da će biti jako teško provesti duboke reforme koje zaziva većina etabliranih ekonomista i svi oni koji nisu na "državnoj sisi" već imaju nesreću da su u taboru onih koji uplaćuju u proračun. Ono u čemu je Božo Petrov u pravu i zašto mu treba skinuti kapu je što ima hrabrosti otvoreno reći da je prioritet ove zemlje ekonomija i da kod toga ne bi smjelo biti političkih kalkuliranja. Za razliku od Zorana Milanovića kojeg ekonomija u pravilu ne zanima i u kampanji odbija bilo kakve rezove ili HDZ-a koji skriva gospodarski program k'o zmija noge od straha da ne otjera birače. 

Dobre namjere
Korjenski problem Bože Petrova nije samo odbjegli/izbačeni Prgomet i potencijalni raspad Mosta, već što nema točno definirane reforme. Mostaši znaju da reforme trebaju, ali je njihovom programu nedostaje konkretnih mjera. Dio ih je međusobno kontradiktoran ili potpuno besmislen, a u slučajevima poput monetarne politike koja bi se aktivno uključila u štampanje kuna i financiranje beskrajnih apetita države (što je strogo zabranjeno u EU) graniči s eksperimentom koji ima potencijala da poruši kompletan financijski sustav. Igre s tečajem ne provode u zemlji u kojoj je većina kredita uz deviznu klauzulu i koja ne štedi u kunama. To treba naglasiti jer je jedno iz lokalne perspektive nespreman uletiti među velike igrače u nacionalnu političku arenu, a sasvim drugo krenuti s ekonomskim eksperimentima. Da se ne bi pokazala istinitom ona stara da je put u pakao popločen dobrim namjerama.