Koncesija na turističko zemljište ima dva lica, s jedne strane mogla bi dati priliku za razvoj hotela i kampova, a s druge je samo još jedan namet kojim će se okoristiti država i lokalna zajednica. Koje će lice prevladati, pokazat će provedba Zakona o turističkom zemljištu konačno omogućena upravo donesenim uredbama.

Kakav će to onda namet biti i hoće li ugroziti poslovanje kako se priča? Kad se između redova pročitaju istupi glavnih pregovarača na strani turističke industrije, budućnost tvrtki i ne bi smjela biti tako strašna. Prvo, čini se ipak da su relativno zadovoljni ishodom pregovora koji su trajali nekoliko mjeseci, pa čak i postignutim iznosom koncesije. Na pregovore nitko ne dolazi s konačnim prijedlogom, pa ni hotelijeri i kamperi koji su itekako bili svjesni da će njihova prva cijena biti premašena u natezanju s Vladom. Dvije kune po četvornom metru turističkog zemljišta za hotele i tri kune za kampove nešto su viši od onog što su predlagale strukovne udruge, no čini se da će s tim i jedni i drugi preživjeti, ako im se istodobno omogući normalno ulaganje na tom istom zemljištu. Drugo, sasvim sigurno u koncesiju neće ući svih stotinu milijuna četvornih metara koliko ih je trenutno u vlasništvu države, a koriste ga turističke tvrtke. U doba pretvorbe tvrtke su na korištenje uzele enormne površine zemljišta koje im u najvećoj mjeri nije bilo potrebno, u njega se nije moglo ulagati i svakako je bilo opterećenje za održavanje. Sad će svaka od kompanija, svaki hotel, turističko naselje ili kamp dobiti mogućnost da u koncesiju uzme ono što joj zaista treba, bilo da u svojoj razvojnoj strategiji i sukladno financijskim mogućnostima želi izgraditi parking, restoran ili dodatne sportske sadržaje. Ono što im ne treba, i godinama je samo uteg, tvrtke naprosto neće uzimati u koncesiju ili kupovati od općina. Bit će onih kojima treba nešto šira okućnica, ali i onih koji će uzeti sve što su do sad koristili, i kojima će se dosadašnje ulaganje u opremljenost isplatiti jer će plaćati manje nego oni s manje zvjezdica. Kako su mnoge od turističkih kompanija sasvim dobro razvile svoje operativno poslovanje, izvedba razvojnih planova trenutno ne bi smjela biti problem za većinu tih tvrtki, pa će početak veljače kao rok za podnošenje zahtjeva također biti podnošljiv. U čemu je onda caka? Mogla bi biti u mentalitetu naviklom živjeti u neredu, na lokalnoj i državnoj razini. Kao kad lokalci na otoku zauzmu livadu pa ga iznajmljuju za parking, a inspektori ih obiđu tek sredinom rujna. Najbolji test za provedbu čitavog Zakona bit će formiranje i funkcioniranje Fonda za razvoj turizma koji bi se trebao puniti novcem od koncesija. Vrlo brzo vidjet će se tko će i po kojem ključu dobivati novac i kako će se on koristiti. Tad će se moći dati i odgovor na pitanje je li koncesija namet ili prilika za razvoj.