Kina je na prekretnici, baš kao i 1978., kad su je tržišne reforme koje je uveo Deng Xiaoping otvorile prema svijetu, te kao i početkom 90-ih, kad je Dengova "južna turneja" potvrdila razvojni put te zemlje. Tada su jako važni bili primjeri i pouke iz drugih zemalja. Na Denga je navodno iznimno utjecao raniji posjet Singapuru, koji je ubrzan rast i napredak ostvario još nekoliko desetljeća ranije. Prepoznavanje uspjeha i mana drugih zemalja u razvoju bio je i ostao važan dio kineskog pristupa oblikovanju strategije rasta. Poput Singapura, Japana, Južne Koreje i Tajvana, tijekom prvih desetljeća modernog rasta, Kinom vlada samo jedna stranka. Singapurska Stranka za narodnu akciju (PAP) i dalje dominira, no to se, čini se, mijenja. Druge su se zemlje pretvorile u višestranačke demokracije tijekom razvoja srednjeg sloja.

Ubojita kombinacija
I Kina je došla do posljednje faze dugog marša prema statusu napredne zemlje u pogledu gospodarske strukture i razina dohotka. Singapur bi, unatoč tome što je malen, i dalje trebao biti uzor Kini. Uspjeh obiju zemalja odraz je mnogih čimbenika, pa tako i stručnih i obrazovanih zakonodavaca te praktičnog, discipliniranog, eksperimentalnog i naprednog pristupa politici. Druga ključna pouka Singapura jest da jedna stranka može zadržati legitimnost ako u multietničko društvo donese uključiv rast i jednake mogućnosti te eliminira sve oblike korupcije. Utemeljitelj Singapura Lee Kwan Yew i njegovi kolege i nasljednici shvatili su da je spoj jednostranačja i korupcije otrovan. Sklad, dugoročni planovi, prikladni poticaji, snažne upravljačke vještine i odlučnost poželjni su aspekti kontinuiteta vlasti. Kako bi to očuvao i održao javnu potporu za ulaganja i politike poticanja rasta, Singapur je morao spriječiti širenje korupcije te sustavno provoditi pravila. Lee je to učinio, a PAP je omogućio ono što bi omogućio potpuni formalni sustav javne odgovornosti. I Kina vjerojatno želi barem neko vrijeme zadržati koristi jednostranačke vlasti i odgoditi tranziciju prema "neurednijoj" vladavini pod utjecajem mnogih glasova. Pluralistički se sustav već razvija pod unutar Komunističke partije u Kini, a taj bi postupak vremenom mogao dovesti do toga da građani u javnoj politici dobiju institucionalizirani glas. No, zasad se ti predstavnički elementi postupno dodaju i nisu dovoljno snažni da prevladaju rastuću korupciju. Kako bi održali legitimnost jednostranačja, a time i sposobnost vladanja, uže interese treba prevladati u koristi općeg interesa. Novi se kineski državni vrh suočava upravo s tim izazovom. Ako kinesko vodstvo uspije, mogu provesti razumnu i odmjerenu raspravu o razvoju uloge države u gospodarstvu, tj. raspravu o zaslugama.

Radikalan zaokret
Lee Kwan Yew u Singapuru te Mao Zedong i Deng u Kini zadobili su povjerenje naroda kao osnivači i početni reformatori. No, to se povjerenje osipa. Novo kinesko vodstvo najprije treba potvrditi ulogu Partije kao branitelja općeg interesa. Moraju pokazati da se moć, legitimnost i značajna imovina Partije s povjerenjem upotrebljava na korist svih Kineza. A potom bi se trebali vratiti vladanju u složenoj domaćoj i globalnoj okolini. Postoje vremena kad je kaotično kretanje naprijed, ili u kineskoj verziji prelazak rijeke preko oštrog kamenja, prava strategija vladanja, a postoje vremena i kad treba doći do odvažne revizije vrijednosti i smjera. Uspješni vođe znaju kad je vrijeme za što. Prelazak preko oštrog kamenja možda se novome predsjedniku Xiju Jinpingu i drugim čelnicima učini kao najsigurnija opcija, no zapravo je najopasnija. Jedina je sigurna opcija radikalni zaokret stranke prema općem interesu. Pitanje je, stoga, hoće li reformatori koji nose stvarni duh revolucije iz 1949. pobijediti u bici za pravedan i uključiv rast. Optimističan i realističan stav jest da će se Kinezi uključiti putem brojnih kanala, pa tako i društvenih medija, te zagovarati provedbu napredne politike. Vrijeme će pokazati. No, ne mogu dovoljno naglasiti koliko će ishod toga utjecati na ostatak svijeta.

Michael Spence, dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Fakultetu ekonomije Stern na Sveučilištu u New Yorku te viši suradnik Institua Hoover pri Harvardu