Vrhovni sud RH u odluci Revt-358/2016 zauzeo je stav da u slučaju kada je ugovorna kazna predviđena za slučaj zakašnjenja u smislu odredbe čl. 273. st. 4. ZOO vjerovnik bi mogao zahtijevati samostalno ispunjenje obveze.

No, u slučaju kada glavna činidba (glavna obveza) još nije ispunjena, a što je slučaj u konkretnom predmetu, tada vjerovnik ugovornu kaznu za zakašnjenje može utužiti isključivo uz zahtjev za ispunjenje ugovora, ali ne i samostalno, kako je to tužitelj učinio u ovom predmetu. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da vjerovnik u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze, u slučaju kada je ugovorena kazna, ima pravo kumulirati zahtjev za ispunjenje obveze i ugovornu kaznu, pa primjerice može tražiti samo ispunjenje obveze, a ne i ugovornu kaznu, ali isti ne može samostalno utužiti samo ugovornu kaznu, već jedino uz zahtjev za ispunjenje obveze.

U konkretnom slučaju kada je naplaćena ugovorna kazna za prva dva mjeseca, a ukupno je ista ugovorena za tri mjeseca, još je bilo smisla da se ti zahtjevi mogu samostalnu utužiti i na taj način prisiliti tuženika za ispunjenje glavne obveze. No, u slučaju kada se naplaćuje zadnji mjesec ugovorne kazne, te u slučaju kada tužitelj ne utužuje glavnu činidbu radi koje je i ugovorena kazna, to isti ne može samostalno utužiti niti ugovornu kaznu. Takvo shvaćanje proizlazi i iz odredbe čl. 272. ZOO.