Paul Krugman, ekonomist sa sveučilišta Princeton i poznati bloger, nedavno je sljedećim riječima sažeo suprotstavljene transatlantske trendove: "Ovdje je bolje, tamo je gore". Šokantna je to primjedba: još 2009. europski su političari i komentatori zbivanja navodili SAD kao korijen svih financijskih zala i nedaća te veličali euro jer je zaštitio stari kontinent od takvih tegoba. Na žalost za europske navijače, činjenice su nedvojbene. Prema podacima Europske komisije, očekuje se da će se američki BDP po stanovniku već sljedeće godine vratiti na razinu iz 2007., dok će u eurozoni ostati tri posto ispod toga iznosa.Slično tome, 2009. i 2010. stopa nezaposlenosti na obje stranke Atlantika bila je gotovo jednako visoka, no u SAD-u je danas niža za gotovo četiri postotna boda. Kapitalna potrošnja u SAD-u se puno brže oporavlja, baš kao i izvoz. Ove godine Americi se čak predviđa niža inflacija nego Europi.Jedino područje na kojemu Europa ostvaruje bolje rezultate jesu javne financije. U 2012. godini u cijeloj se eurozoni očekuje fiskalni deficit nešto veći od tri posto BDP-a, dok će u SAD-u on iznositi više od osam posto.

Pogrešno usmjerena štednja
Dva su moguća, suprotstavljena objašnjenja tih poredbenih europskih boljki. Jedno je da Europa konačno plaća cijenu pogrešno usmjerene štednje. Drugo je da će i SAD u konačnici stići fiskalni sudnji dan te da Europa nije imala izbora doli početi s njime prije jer bi, kao što zorno dokazuje kriza eura, stvari bile puno gore da je štednja bila odgođena.Ima istine u oba stajališta, ali oba zanemaruju vrlo važan dio priče. Nakon Velike recesije Sjedinjene Američke Države i Europa (zajedno s Velikom Britanijom) usvojili su i proveli drukčije strategije. Administracija predsjednika Baracka Obame i Američka banka saveznih rezervi prednost su dali izlječenju privatnog sektora. Nakon što su hitro vratili povjerenje u banke prisilivši ih na niz teških stres-testova, dali su kućanstvima dovoljno vremena da poprave stanje na bilanci. Cilj takve gospodarske politike bila je kompenzacija posljedičnog pada privatne potražnje dok se kućanstva u konačnici potpuno ne oporave. Fiskalna konsolidacija je zamrznuta (iako se dio mjera ipak jest proveo zahvaljujući zakonima o uravnoteženom proračunu u većini američkih saveznih država), a monetarna politika usmjerena je prema ublažavanju krivulje prinosa.Za razliku od SAD-a, Europa se zarana usredotočila na ponovnu uspostavu fiskalne održivosti i zanemarila je nevolje privatnog sektora. Već u prvoj polovici 2009., to jest prije nego što su se burze uspaničile, prioritet vodećih političara bio je kako pronaći izlaz iz davanja fiskalnih poticaja. Na tom putu previdjeli su probleme privatnog sektora. Primjerice, govorilo se da su banke u dobrom stanju, a zapravo su neke od njih jedva bile solventne. Pretpostavljalo se da su građani spremni na potrošnju premda su u Španjolskoj i nekim drugim zemljama bili prezaduženi. Također se poticalo gomilanje radne snage na štetu produktivnosti i profitabilnosti.

Velika Britanija zanimljiv test
Kao posljedica toga, Europa je iz recesije izašla s previše zombi-banaka, oštećenim kućanstvima i jedva živim poduzećima. Njemačko je gospodarstvo bilo dovoljno otporno te se uspjelo oporaviti, no to se ne može reći za južnu Europu, pa čak ni Francusku.Velika Britanija, koja nije izravno osjetila negativne posljedice krize eura, zanimljiv je test, s obzirom na to da je slijedila istu strategiju kao i ostatak Europe. Umjesto naleta produktivnosti kakav su iskusile Sjedinjene Američke Države, doživjela je svojevrsni prekid produktivnosti, s vrlo ozbiljnim posljedicama. Prema najnovijem Izvještaju o inflaciji britanske središnje banke Bank of England, produktivnost u Velikoj Britaniji je deset posto ispod pretkriznih trendova zbog manje količine ulaganja i usporavanja Schumpeterova procesa kreativne destrukcije. Baš kao na europskom kontinentu, profitabilnost pati zbog kombinacije nedovoljne produktivnosti i nefunkcionalnih kapitalnih tržišta. Porasla je cijena rada, a rast proizvodnje pao. Europa se zbog zanemarivanja privatnog sektora našla u pravom škripcu. Kada je riječ o ponudi, fiskalna prilagodba sada se čini obveznom zbog sve slabijih gospodarskih rezultata, a kada je riječ o potražnji, slabost privatnog sektora upućuje na osjetljivost i dovodi u pitanje mogućnost provedbe fiskalnog utvrđivanja.U ovom stanju problematične europske države očito sebi ne mogu priuštiti odgodu prilagodbe javnog sektora i koncentraciju na bilance privatnog sektora. Isto se tako ne bi smjele ugledati na američku predstavu s "fiskalnom liticom". No, iz američkog pristupa mogu se izvući tri vrlo važne pouke.

Tri prioriteta
Prvo, gdje god nije proveden, oporavak bankarskog sektora mora se postaviti kao prioritet. Drugo, konsolidacija bi se trebala provoditi umjerenom brzinom dok je god privatna potražnja onemogućena smanjenjem financijske poluge ili kreditnim ograničenjima. Konačno, trebalo bi posvetiti pažnju ravnoteži između fiskalnog stezanja i nabavnih reformi: u svakom bi se slučaju potonjemu trebalo posvećivati više pozornosti negoli dosada.

© Project Syndicate, 2012.

Jean Pisani Ferry, ravnatelj je međunarodne ekonomske ustanove Bruegel, profesor ekonomije pri Université Paris-Dauphine i član Vijeća za gospodarsku analizu francuskog premijera