U jeku turističke sezone domaći proizvođači poljoprivrednih proizvoda na štandovima u Makarskoj, gdje sam ljetovao tijekom kolovoza, nudili su svoje proizvode po astronomskim cijenama što nameće pitanje koliki bi trebao biti standard hrvatskih građana da si prosječna obitelj može priuštiti smokve po cijeni od 35 do 40 kuna za kilogram, lubenicu za 8 kuna kg ili nektarine čija je cijena bila od 25 do 30 kuna.  

Činjenica je da su proizvodi izloženi na cestama, štandovima i tržnicama u Makarskoj lijepi, sočni, najbolji "hrvatski", ali cijene su im totalno neprilagođene, pa je dovoljno da samo malo prošetate do nekog od trgovačkih centara i kupite, sve ove proizvode za 30 i pa čak do 50 posto nižoj cijeni.  Kvaliteta tih jeftinijih i vjerojatno uvoznih proizvoda, naravno nije možda vrhunska, no pitanje je tko si danas može priuštiti da kilogram domaćih smokava plati nevjerojatnih 40 kuna. U Ateni, grčkoj prijestolnici, kilogram vrhunskih smokava košta oko 1,5 euro, dok npr. kilogram lubenice na beogradskim tržnicama sada plaćate od 25 do 80 dinara, što dođe od 1,5 do najviše 4 kune. 

Živjeti od par tona smokava
O cijenama voća i povrća u drugim zemljama, s kojim smo do prije 20-tak dana ratovali zbog uvođenja dodatnih fitosanitarnih nameta na uvoz u Hrvatsku, ne treba niti govoriti jer su toliko niske, da bi svaki hrvatskih domoljub poželio postati trgovac, koji će na niskoj cijeni ubrati dobar profit kroz prodaju robu na hrvatskim tržnicama i štandovima.  Hrvatska ima jedan veliki problem, a to je da proizvodi sve manje i sve skuplje.

Razlozi su višestruki i o njima bi se moglo raspravljati danima i svi argumenti u korist naše domaće proizvodnje, koje je navodno najbolja na svijetu i koju navodno želimo zaštiti, pali bi u vodu, kad se usporede cijene proizvoda u drugim zemljama iz našeg okruženja.  Sve zemlje u našem okruženju počele su značajno više proizvoditi i po sve nižim cijenama, dok jedino mi u gotovo svim proizvodnjama stagniramo. A ako i ne, onda nemamo kontinuitet pa jedne godine imamo proizvodnju od 80.000 tona jabuka, a druge ispod 30.000, mandarine smo prošle godine proizveli negdje oko 100.000 tona, a ove ćemo godine imati oko 35.000 tona.

Sve to dokaz je da imamo lošu poljoprivredu i da sami precjenjujemo ono što proizvodimo, pa mislimo kako je cijena od 40 kuna za kilogram smokava opravdana i da je tržište to koje će odrediti je li ona realna. Ne može se od par tona smokava živjeti cijelu godinu, niti se može očekivati da će urod jabuka od 12 ili 13 tona po ha, biti konkurentniji od 40 do 80 tona koliko postižu razvijene zemlje, a sve više i ove sa kojima smo nedavno "fitosanitarno" ratovali. 

Protiv tržišne logike
Nema tog ministra Tolušića koji može uvesti pravilnike koji će ići protiv tržišne logike, a to je da će naši najveći proizvođači kiselih krastavaca ove godine sigurno otići u susjednu BiH, gdje raste proizvodnja kornišona, kupiti ih, jer imaju količine i uz to platiti daleko manje nego što je to kod nas. Razlozi zašto proizvodimo manje leži i činjenici da su naši proizvođači mali, neorganizirani, umrtvljeni poticajima, a ono što je najvažnije nema zadruga, otkupnih centara u koje bi neka bakica, domaćica, ili neka obitelj, mogla odvesti svojih par stotina kilograma šljiva te ih prodati, dobiti nešto novca i motivaciju da zasadi nešto.

U cijelom lancu od proizvodnje, do krajnjeg potrošača napravljen je nakaradni sustav koji je takav od osamostaljenja, pa i dalje najviše profitiraju trgovci, uvoznici, prekupci, koji sad vrlo povoljno mogu kupiti robu negdje vani i uz sve troškove biti jeftiniji od onoga što se kod nas proizvodi.  Kod nas tržište agro proizvoda i dalje ne funkcionira po tržišnoj, nego po iracionalnoj, vrlo često i nacionalističkoj logici. Zbog toga često čujemo, kako je nekom propala proizvodnja jer ju nije imao kome prodati.  

Prodavačica na štandu u Makarskoj u čudu me je gledala kad sam joj rekao da su joj cijene užasne i da je bolje da Hrvatska sve uvozi jer ćemo tako barem mi obični potrošači imati neko osjećaj dostojanstva i moći ćemo si možda priuštiti kupiti smokve po nižoj cijeni od njezinih 40 kuna, a ne samo tužno u njih gledati.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost