Hrvatska je suočena s vrlo realnom prijetnjom da je usiše vrtlog dužničkog ropstva. Da bi se izvukla iz te opasne situacije mora se osloboditi tlapnji kako će se odnekuda pojaviti vitez na bijelom konju i rastjerati zle duhove. Ima u nas i zlih duhova ali oni, kao i druge teškoće, nastaju kao rezultat strukturnih problema s kojima živimo već toliko dugo da smo ih počeli doživljavati kao normalne sastavnice života. 

Ovisni o uvozu hrane
Moramo zato duboko mijenjati i način razmišljanja – i života. Čim snažniji bude konsenzus oko potrebe tih promjena, tim će se one ostvariti brže i bezbolnije. Političari moraju postaviti jasne ciljeve i vremenski plan u okviru koga ih misle postići. Ne piše nam se dobro budemo li ove probleme sagledavali preko dvodnevnih političkih spinova. Poljoprivreda i prehrambena industrija su primjer potencijalno jakog sektora u kome je loša politika postupno uništila veći dio proizvodne baze, lišila prehrambenu industriju domaćih sirovina i učinila prehranu sve ovisnijom o uvozu. Ta se ovisnost pretvorila u jedan od najtežih utega na bilanci naših tekućih plaćanja s inozemstvom – na putu smo da za uvoz hrane koja nam manjka godišnje platimo i do 1,5 milijardu dolara, što otprilike odgovara veličini doznaka koje Hrvatskoj upućuje njena dijaspora.

Doslovce odmah pojedemo ono što nam pošalje iseljeništvo koje je neimaština otjerala u inozemstvo u posljednjih 150 godina.Utihnula su nepromišljena busanja u prsa kako bismo "mogli nahraniti pola Europe" jer nam velike površine dobre zemlje zjape neobrađene, a na pašnjacima opustjelima od goveda vene trava, širi se korov i šikarje…  A primjer Irske pokazuje kakve su naše neiskorištene mogućnosti: Prije nekoliko godina ta je zemlja, s površinom za četvrtinu većom od Hrvatske i s 10% više stanovnika, imala 30 puta više goveda, 10 puta više ovaca i proizvodila 10 puta više mlijeka od nas.Stanje u hrvatskoj poljoprivredi je u velikoj mjeri rezultat primjene starog i neuspjelog koncepta velikog (i skupog) skoka u industrijalizaciju sela, preuzetu iz prijašnjih vremena. Hrvatska je s tom politikom nastavila i u okviru približavanja zapadnoj Europi umjesto da usvoji njenu politiku organskog rasta sela na temelju obiteljskih gospodarstava. Integracija u Europu u najvećoj se mjeri svela na prepisivanje propisa bez stvarnog shvaćanja logike i struktura kojima su ti propisi namijenjeni. Dok se tako ponašamo problemi i ovisnost o uvozu će rasti, a naša medijska pozornost će ostati usmjerena na erupcije seljačkih prosvjeda bez razumijevanja njihove pozadine. Već i to da bi preživjeli kao slobodna nacija nameće nam cilj da sami sebe prehranimo, odnosno da izvoz hrane dovedemo u ravnotežu s uvozom, što, uz ostalo, može stvoriti i do 100.000 radnih mjesta.

No to se može postići jedino ostvarivanjem plana kojim se uz jačanje obiteljskih gospodarstava preusmjerava i djelovanje cijelog sustava postojećih institucija. Predložak već postoji u obliku razvojnog modela stručne skupine Živo selo – osviješteno Ministarstvo poljoprivrede trebalo bi ga usvojiti i početi pomagati obiteljska poljoprivredna gospodarstva ne samo neposredno nego i pomoću energičnih i brzih zahvata u povezane sustave kao što su zemljišna politika (uključujući Zakon o nasljeđivanju i komasaciju), stvaranje pratećih kreditnih institucija, okvirna pravila dugoročnog ugovaranja cijena i zajamčenog otkupa, smanjenje središnje birokracije te nova politika obrazovanja mladih i aktivnog savjetovanja i preškolovanja starijih.

Obrada zemljišta
Briga o zemljištu može se u najvećoj mogućoj mjeri povjeriti lokalnim jedinicama, npr. županijama, s jasnim ciljem da se sve poljoprivredno zemljište obradi, a ono neobradjeno primjereno oporezuje. Prihodi takvog poreza trebaju pripasti lokalnim jedinicama. Preostala državna zemlja ne smije ostati neobrađena već je po povoljnim cijenama treba dodijeliti obiteljskim gospodarstvima, prvenstveno stočarima, kako bi ih veći broj došao do zemljišnog posjeda veličine 50 do 80 hektara. Činjenicu da država nema pravog kupca za Hrvatsku poštansku banku (HPB) treba iskoristiti da ju se preoblikuje u agrarno-obrtničku banku s posebnim usmjerenjem na obiteljska gospodarstva te mala i srednja poduzeća.

Banka bi od HBOR-a mogla preuzeti cijeli paket kreditnih mjera prema poljoprivredi i koristeći snagu iz sigurnosti hipotekarnih zaloga proširiti dijapazon svojih usluga na način koji je od sličnih banaka u inozemstvu s vremenom učinio izrazito solidne i moćne institucije.Država može pomoći i u organiziranju otkupa uz cijene poznate u početku proizvodnog ciklusa. Otkup je moguće riješiti preko postojećih privatnih tvrtki, ali država može podržati i nove organizacije na zadružnoj osnovici za otkup, čuvanje i prodaju proizvedenoga. Neodložno je i modernizirati sustav školovanja slijedeći npr. austrijski sustav s pet različitih razina, od prijenosa osnovnih znanja do visokoškolske nastave, u kome ambiciozan učenik može, napredujući kroz razine, ovladati tehnološkim i poslovnim znanjem potrebnim za vlastitu djelatnost. Ako postojeće ustanove ne mogu iznjedriti takav sustav treba ga stvoriti formiranjem novih privatnih ili zadružnih škola i usko uključenih u ruralni prostor.