Državne financije, pojednostavljeno rečeno, u svojoj se suštini ne razlikuju previše od financija običnog kućanstva. Dugoročno gledano, ne možete trošiti više nego što privređujete.

Ako i trošite više uzimajući kredite, morate biti oprezni da te iste kredite možete vraćati, odnosno “servisirati”. Ako se toliko zadužite da više ne možete vraćati rate kredita, posljednje što vam treba je – novi kredit.S tom je mišlju na briselski summit čelnika Europske unije krajem prošlog tjedna vjerojatno došao i grčki premijer George Papandreou. Izvanredni sastanak, sazvan ponajviše zbog prijetećeg bankrota ‘kolijevke demokracije’, trebao je dati konkretna rješenja za grčke probleme. No, čim je pristigao u Bruxelles, izdanak političke dinastije Papandreou je zavapio “trebamo vašu podršku, ali, molim vas, nemojte nam davati novac, ne želimo ga”.Zna vrlo dobro grčki premijer da direktna financijska pomoć može značiti samo nove kredite s ‘prijateljskim’ kamatama, a to bi za zemlju koja više ne može vraćati gotovo ništa značilo samo jedno: produženje agonije na još desetak godina. Osim toga, tko bi Grčkoj pomogao u obliku donacija kada je većina država utrošila golemi novac na spašavanje vlastite kože i nemaju novca za bacanje.Posebno nemaju novca za države u kojima je izbjegavanje plaćanja poreza nacionalni sport, mito i korupcija potpuno društveno prihvatljiva kategorija, a lažiranje službenih statistika namijenjenih eurobirokratima način življenja. Možda nije baš posve slučajno da proračunske probleme imaju i Italija, Španjolska i Portugal, zemlje s mediteranskim uvriježenim ‘kako ćemo, lako ćemo’ načinom života. Nešto slično kao i Hrvatska.