Ove će se godine obilježiti stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata te vjerojatno najgore godine u ljudskoj povijesti. Je li stotinu godina kasnije svijet imalo sigurniji? Ne samo da je u Prvom svjetskom ratu stradalo gotovo 40 milijuna ljudi, već se može smatrati i uvodom u Drugim svjetski rat.

Na kraju krajeva, da nije došlo do njemačke hiperinflacije tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća – a to je bio izravan rezultat rata – Hitler možda nikad ne bi došao na vlast, a do Drugog svjetskog rata možda ne bi došlo. Dakako, generacije povjesničara pomno su istraživale uzroke svjetskih ratova i elokventno sažimali svoje zaključke. Ta bi povijest trebala potaknuti današnje ekonomiste i zakonodavce da razmisle o teškim ustupcima između učinkovitosti i robusnosti kad je riječ o globalnom upravljanju. Strahovit napor koji je nakon Drugog svjetskog rata uložen u izgradnju učinkovitih regionalnih i globalnih institucija upravljanja uvelike je smanjio rizik od katastrofa kao što su svjetski ratovi ili Velika depresija. Štoviše, iako te institucije ni izbliza nisu savršene, napredak koji je ostvaren u sprečavanju ljudske patnje vrijedi puno više od troškova učinkovitosti njihove robusnosti.

Bankovne smjernice 
Taj ustupak robusnosti učinkovitosti postoji u mnogim područjima. Kad inženjeri avionautike dizajniraju zrakoplov, moraju osigurati dovoljno robusnosti da se njihov dizajn odupre raspadu čak i u vrlo neobičnim i nepredviđenim situacijama. I gospodarski sustavi moraju biti robusni, kao što su pokazale epizode s Velikom depresijom i globalnom financijskom krizom 2008. Osobito su strukture američkog financijskog sektora prije nedavne krize naglašavale učinkovito stvaranje golemog profita, a to im je uspijevalo više od deset godina. No 2007. godine shvatilo se da neke od temeljnih postavki sustava više ne vrijede pa su izazvale krizu sa strahovitom gospodarskom i društvenom štetom. Da vlade diljem svijeta nisu intervenirale pozamašnim paketima poticaja i spašavanja, posljedice bi bile katastrofalne. Katastrofa koju smo izbjegli za dlaku naglasila je neodrživost politika koje su vladale prije krize.

Nove bankovne smjernice Basel III i nove državne regulativne mjere namijenjene su stvaranju robusnih financijskog sustava putem naglaska na višim omjerima primjerenosti kapitala, manjem zaduživanju, strožem odvajanju između investicijskog bankarstva i bankarstva za građane, boljem makrobonitetnom okviru i mjerama za sprečavanje pregolemosti financijskih institucija. Sve te napore oblikuje ustupak robusnosti učinkovitosti. Ako kapitalni zahtjevi previše rastu, banke su manje profitabilne pa im je teže štednje usmjeriti na ulaganja i potkopavanje gospodarskog rasta. Izazov je, dakle, u pronalasku idealne ravnoteže između prilike i sigurnosti, to jest između učinkovitosti i robusnosti. Na kraju krajeva, nemoguće je potpuno izbjeći rizik, a u jednom trenutku razina neučinkovitosti koju stvara višak robusnosti stvorila bi novi rizik od propasti. Za smanjenje rizika velikog rata, depresije ili financijskog sloma stoga je potrebno da zakonodavci nađu optimalnu ravnotežu, a za to je potrebno više otvorene rasprave o ustupcima robusnosti učinkovitosti.

Previsok trošak 
Kako sad stvari stoje, politike se obično predstavljaju bez spominjanja troškova učinkovitosti ili robusnosti, a sama svijest o tom ustupku nije dovoljna za učinkovito odlučivanje. Umjesto toga ustupak bi trebalo kvantificirati u sklopu razumno dostupnih okvira radi olakšanja produktivne rasprave i preduhitrenja ideoloških sukoba koji se neće moći lako riješiti. Možda će ovogodišnja obljetnica katastrofe koja je započela 1914. godine nadahnuti druge da podrobnije promisle o izbjegavanju velikih rizika, a da ne treba plaćati previsok trošak izgubljene učinkovitosti i dinamike kako bi se ostvarila robusnost i otpornost. Danas, kao i onda, sudbina svijeta ovisi o jezičcu na vagi.

© Project Syndicate, 2014.