Prošloga su ljeta, nakon dvije godine rastuće neizvjesnosti, sustavni rizici u eurozoni konačno počeli jenjati.

Španjolska i Italija predstavile su uvjerljive fiskalne reforme usmjerene na rast, a Europska središnja banka (ECB) uz potporu Njemačke obećala je intervencije potrebne za stabilizaciju bankarskog sektora i dužničkog tržišta. Na žalost, taj trend možda opet kreće u negativnu smjeru. Rast u eurozoni općenito pada, osobito na jugu. Trenutačno je stopa nezaposlenosti u Italiji oko 12 posto, a među mladima čak 38 posto. U Španjolskoj je veća od 25 posto (a među mladima 55%). I francuski gospodarski pokazatelji upućuju na ubrzan pad. Istodobno, ishod talijanskih izbora vjerojatno će ostaviti tu zemlju, treće po veličini gospodarstvo u eurozoni i treće na svijetu po visini duga, bez stabilne vlade. Bit će teško održati program reformi dovoljno neumoljivim da zadovolji ECB.

Tri plusa devalvacije 
Tržišta su na to reagirala iznenađujuće stoički. Raspon kamatnih stopa na talijanski državni dug povećao se, ali ne znatno. Vanjski ulagači možda ne hitaju prema izlazu, ali se ne otimaju za talijanske investicije. Čini se da svi čekaju što će se dogoditi.Italija je jedini dužnik u eurozoni u kojemu negativni trendovi konkurentnosti  (produktivnost u odnosu na dohodak) u poslijekriznom razdoblju nisu krenuli u suprotnu smjeru. Uz omjer duga i BDP-a viši od 120 posto, Italiji nedostaje fleksibilnosti za provedbu fiskalnog poticaja kako bi olakšala tranziciju prema višoj stopi rasta.Vlada talijanskog premijera na odlasku Marija Montija provela je obuhvatnu reformu mirovinskog sustava, srezala javnu potrošnju i povećala poreze. No, većina talijanskih birača odbacila je takav pristup, dijelom i zbog činjenice što se doimalo da se štednja ne odnosi na izabrane dužnosnike te glavne igrače golema ekosustava poduzeća i sindikata usko povezanih s vladom.

Sustavna reforma talijanske vlade možda je preduvjet za postizanje konsenzusa na putu prema fiskalnom zdravlju i rastu. No, ovo nije idealan trenutak za predah u kojemu bi se to moglo ostvariti. Ionako su pravi problemi odraz nedostatka gospodarskih i političkih mjera i instrumenata. Primjerice, neplaćanje poreza je sveprisutno, pa povećanja poreza nerazmjerno pogađaju one koji poreze ionako plaćaju. Stoga je raširen osjećaj nepravde. Zbog svega navedenoga, breme krize uglavnom snose nezaposleni i mladi. S obzirom na nezavidni položaj Italije kad je riječ o konkurentnosti, ni devalvacija valute, da je moguća, ne bi bila dobar dugoročni nadomjestak reformi koje bi potaknule produktivnost, ali bi zacijelo poboljšala stanje na najmanje tri načina.Prvo, devalvacijom bi se omogućila ravnomjernija raspodjela troškova rebalansa, čime bi se olakšalo pomicanje prepreka glede podjele tereta na putu prema dubinskim reformama. Drugo, promjenjivi valutni tečaj upućuje na to da je devalvacija automatski mehanizam prilagodbe, koji se odvija bez dojma o eksplicitnoj raspodjeli tereta te pripadajućeg potencijala za politički pat položaj. Konačno, a to se odnosi na većinu razvijenih zemalja, slaba potražnja narušava talijanski rast. Ako državna potrošnja ne uspije potaknuti potražnju, veliki neproizvodni dio gospodarstva ne može pokrenuti rast i otvaranje novih radnih mjesta.

No, talijanska vlada, baš poput vlade SAD-a i ostalih država u fiskalnim nedaćama, čini upravo suprotno i suzbija efektivnu potražnju.Ipak, neki dijelovi globalne ekonomije bilježe rast. Stoga negativni šok domaće potražnje ne mora u potpunosti stegnuti onaj dio talijanskog gospodarstva koji se bavi proizvodnjom, dakle oko trećine, pa može doći do njegova rasta, čime bi se otvorila nova radna mjesta u slučaju da se i parametri konkurentnosti hitno izmijene. No, očito u kontekstu eurozone to nije moguće.Alternativa bi bila prigušen rast plaća i dohotka diljem prihodovnog spektra u kombinaciji s mjerama za poticanje produktivnosti. To je bila jedna od sastavnica uspješna njemačkoga programa reforma otprije desetak godina, koji je uključivao reforme tržišta rada i socijalnog sustava. Cilj tih reformi bio je vratiti konkurentnost i potencijal za rast u neproizvodni sektor te poboljšati produktivnost proizvodnog sektora. Taj je proces uspješan u dugoročnom smislu. No, njemačke su se reforme odvijale unutar puno zdravijega globalnog gospodarskog ozračja, a kada su početne divergencije goleme kao danas, potrebno je puno više vremena za ponovno pokretanje rasta.

Mehanizmi prilagodbe 
Neki promatrači zagovaraju ambiciozniji cilj u pogledu stabilne inflacije u eurozoni ne bi li se u zemljama gdje je to potrebno omogućio proces "razmjerne deflacije" te odgoda "nulte vrijednosti" kamatnih stopa, čime bi se ojačao potencijalni učinak monetarnih mjera. No, kako inflacija ima neke implikacije vezane uz raspodjelu i uspješnost, to stajalište nailazi na žestoko protivljenje.Teško je zamisliti da bi sve to moglo dobro završiti. Alternativna rješenja pretpostavljaju dugotrajan i težak povratak na rast i zaposlenost, kao i pad entuzijazma za jedinstvenu valutu.Glavni problemi ionako se tiču propusta u ustroju. U većem dijelu eurozone vlade pojedinih država samostalno određuju visinu ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje, istraživanje i tehnologiju. Mjere vezane uz tržište rada, socijalni sustav i konkurenciju im se znatno razlikuju. A sve to utječe na putanju rasta, dohotka i zaposlenosti.

Dakle, čak i kad bi se struktura eurozone prilagodila s ciljem postizanja željene fiskalne discipline i ravnoteže, u trenutnoj strukturi koja je iznimno decentralizirana pojedine zemlje nastavile bi različite smjerove u svakom važnom pogledu. Nije realno očekivati razilaženja u mjerama, a ujednačenost ishoda. Potrebni su mehanizmi prilagodbe, no vanjska devalvacija i inflacije nisu moguće, a mobilnost radne snage u najboljem je slučaju djelomično ostvariva.Možda bi se to moglo protumačiti kao da jedinstvena valuta "prisiljava" na usuglašenost mjera. No, realno govoreći, izglednije je da će prije doći do izostanka potpore za euro, upravo zbog toga što su mehanizmi prilagodbe tako skromni.Nitko ne sumnja u to koliko je službena Europa dugoročno posvećena integraciji. No, najveći ustrojbeni izazov pred njom je pronaći pravi omjer obvezne usuglašenosti glede gospodarskih i političkih mjera, omjer koji je gospodarski uspješan i politički prihvatljiv.

© Project Syndicate, 2013.

Amadria Park Šibenik

Danci otkrili formulu za odlične poslovne ideje

Bez stresa

Predstavljamo najbolje digitalno rješenje za inventuru bez stresa