Gospodarski rast zemlje ovisi o načinu korištenja resursa – kapitala, rada, tehnologije i prirodnih bogatstava. Prirodna su bogatstva dana te ovise o zemljopisnom položaju države. Kapital je određen odnosom domaće potrošnje i štednje, dok je korištenje rada i tehnologije uglavnom ovisno o ljudskom kapitalu. U Hrvatskoj, s obzirom na visoki inozemni dug i ograničen priljev inozemnih investicija u budućnosti, kreatori gospodarske politike većinu pažnje trebali bi usmjeriti na reforme tržišta rada i obrazovnog sustava, odnosno optimalnog korištenja ljudskog kapitala kao glavnog instrumenta povećanja potencijalnog BDP-a u srednjoročnom razdoblju.

Prema anketi o radnoj snazi, prosječna stopa aktivnosti u populaciji 15-64 godine u Hrvatskoj u 2012. bila je 50,7 posto, a stopa zaposlenosti tek 55,3 posto vs. u EU27 64,2 odnosno 68,4 posto. Dakle, i u optimalnom slučaju zapošljavanja svih raspoloživih kapaciteta, što bi značilo zapošljavanje svih trenutno nezaposlenih, i dalje bi bilo zaposleno tek nešto više od polovine radno sposobnog stanovništva u dobi od 20 do 64 godine. Uzorak populacije iznad 15 godina pokazuje stopu aktivnosti od svega 45 posto, što znači da na svaku radno aktivnu osobu dolazi 1,2 radno neaktivnih osoba. Ta statistika dugoročno je teško održiva za javne financije, a takva situacija velikim je dijelom uvjetovana načinom na koji se u razdoblju tranzicije rješavao problem nezaposlenosti putem izlaska radno sposobnog stanovništva iz radne snage, a ne putem njihove prekvalifikacije. Aktualni sustav socijalne zaštite djeluje obeshrabrujuće na rast zapošljavanja, posebice u segmentu radne snage s nižim stupnjem obrazovanja i primanja gdje je statistika i najporaznija. Postoje opravdane bojazni da će se Hrvatska u slučaju nastavka krize jače suočiti s odljevom mlade i obrazovane populacija što predstavlja ogroman gubitak trenutnog, ali i budućeg ljudskog kapitala.

Tijekom posljednjih kriznih godina trendovi su se dodatno pogoršali, a pojedini pozitivni pomaci učinjeni su promjenama mirovinskog osiguranja, no znatniji pomaci zahtijevaju opsežnije mjere. Država treba voditi politiku što duljeg zadržavanja radno sposobnog stanovništva na tržištu rada i dio mlađih umirovljenika motivirati za povratak u radnu snagu. Treba razmotriti i sustav državnih potpora, koji potiče radno-intenzivne djelatnosti upitne dugoročne perspektive, posebno s obzirom na globalnu konkurenciju. Reforma tržišta rada trebala bi ići u smjeru poticanja kapitalno-intenzivnih djelatnosti. Budući da od osamostaljenja Hrvatske nisu zabilježeni značajniji napori   prema poticanju zapošljavanja i ulaganju u ljudski kapital, upravo bi reforme u tim segmentima mogle povećati potencijale gospodarstva. Rizik smanjenja aktivnog stanovništva leži i u mogućoj reformi javne uprave. Naime, u slučaju smanjenja broja zaposlenih, treba izbjeći prelazak radnika u neaktivno stanovništvo.Nužnost povećanja stope aktivnosti i stope zaposlenosti nameće i demografska struktura. Udio mlađih od 15 godina u ukupnom stanovništvu svega je 15,2 posto, što je izrazito nepovoljno i ne pruža optimističnu sliku budućnosti za hrvatsko tržište rada.

Iako Hrvatska prema navedenome ne odudara čak ni od razvijenijih zemalja, s obzirom na stupanj ekonomskog razvoja i na sve manji udio radno sposobnog stanovništva odnosno radnoga kontingenta (15 – 64), može se očekivati da će se Hrvatska skoro suočiti s manjkom radne snage. Neusklađenost dobne i obrazovne strukture vidljiva je: u ukupnom broju nezaposlenih mladi do 29 godina sudjeluju sa 33 posto, a stariji od 50 godina sa 25 posto. Pritom je kriza osobito pogodila osobe s tek završenim formalnim obrazovanjem, ali i tzv. prime age populaciju, radnike u najproduktivnijoj dobi, između 24 i 55 godina. Gotovo 26 posto svih nezaposlenih su bez završene osnovne škole i s osnovnom školom, približno 63 posto ima završenu srednju školu, a 11 posto je s visokoškolskim obrazovanjem, pri čemu je primjetan rast nezaposlenih s visokoškolskim obrazovanjem. Dio razloga leži u visokom fiskalnom opterećenju rada, osobito viših dohodaka. Naime, stavljajući navedeno u kontekst ekonomskog razvoja, visoko opterećenje dohotka od rada izravno utječe na konkurentnost radne snage, a neizravno na strukturu investicija.

Time se investitorima poručuje da ne razvijaju poslovne aktivnosti utemeljene na visoko obrazovanoj i stručnoj radnoj snazi, već ih se usmjerava na nisko obrazovanu, jeftiniju radnu snagu, koja će stvarati i razmjerno manji dohodak po jedinici angažiranog rada. S gledišta posloprimca, visoko obrazovani stručnjaci konkurentni na međunarodnom tržištu radne snage tražit će zaposlenje na tržištima s nižim poreznim opterećenjem radnog dohotka. Dugoročno, postoji rizik da na domaćem tržištu ostane međunarodno nekonkurentna radna snaga i rastući troškovi socijalne skrbi u odnosu na ostvareni dohodak.Početkom procesa pristupanja EU, Hrvatska se obvezala na preuzimanje i implementaciju pravne stečevine, ali i na usklađivanje politika, poštivanjem načela i strateških dokumenata Unije. To podrazumijeva usklađivanja s tzv. mekim zakonodavstvom, odnosno potrebu horizontalnog usvajanja instrumenata Lisabonske strategije, kako bi se njezine mjere mogle praktično provoditi. Jedan od prioriteta Lisabonske strategije bio je rast zapošljavanja, pri čemu se teži stopi zaposlenosti od 70 posto. U Hrvatskoj bi to značilo 1,65 milijuna zaposlenih, u usporedbi s trenutačnih 1,36 milijuna (u dobi između 20 i 64 godine). Manje važni nisu ni kriteriji iz Kopenhagena, među kojima je i sposobnost suočavanja s konkurentskim pritiskom Unije, a ključna odrednica ostvarivanja konkurentnosti svakog pa i hrvatskog gospodarstva, su ljudski resursi.

Pored usklađivanja obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada, konkurentnost radne snage i zapošljavanje mogli bi se povećati i olakšavanjem postupka zapošljavanja te otpuštanja radnika te smanjenjem raznih izdvajanja na bruto plaće.I strategija EU za 2020. godinu, Europa traži puteve za strukturalne liberalizacijske reforme kako bi povećala konkurentnost i zaposlenost, uz zadržavanje adekvatnog i promijenjenog socijalnog modela, unutar okvira socijalno-tržišnoga gospodarstva. Cilj EU definiran Strategijom iz Lisabona da do 2010. godine postane najkonkurentnije gospodarstvo svijeta sa stopom zaposlenosti od 70 posto nije se ostvario – to je i dalje SAD. Ipak, spoznaja da je ljudski kapital ključan resurs u postizanju cilja (naj)konkurentnijega gospodarstva je ostala. Stoga je Europska komisija u Europi 2020 postavila pet glavnih ciljeva, a što se zaposlenosti tiče cilj je da 75 posto populacije u dobi 20 – 64 godine treba biti zaposleno. Hrvatska pak pripada skupini država s najnižom stopom zaposlenosti, te s vrlo niskom stopom visokoobrazovanih u referentnoj dobnoj skupini između 30 i 34 godine.