Država je u predstečajnom postupku rovinjske Mirne sa svojih 73 posto potraživanja imala i više nego dostatnu glasačku mašineriju da izglasa svaki kvalitetni plan. Onaj koji bi ujedno tvornicu spasio od stečaja, a posebno onaj svoj koji joj se spočitava kao propust.

No, tu poziciju većinskog vjerovnika država nije iskoristila, a pitanje je zašto. Znakovitim se pokazuje upravo taj aspekt zašto se Mirna, barem kad je riječ o državnoj akciji, mora spašavati kroz stečaj, a ne predstečaj. Jasno je da država u Mirnu nije mogla vlasnički ući, no da je to premostila izborom Podravke koja je godinama zainteresirana, bio bi to opasni presedan u dosadašnjoj predstečajnoj praksi. Od kritika na račun zakona, takav bi potez bio pravi, konkretni povod za ozbiljne optužbe Ministarstva financija i zakona. Naime, da je kojim slučajem država posegnula za izborom Podravke kojoj je moguće sklona, unatoč tome što bi takvo rješenje donijelo aktualni spas od stečaja i ono što je najvažnije – dokapitalizaciju kao temelj dugoročne održivosti, bila bi in flagranti uhvaćena kao špekulant, prevarant i mogući štetnik privatnim interesima vjerovnika i vlasnika. Mirna je upravo bila idealna prilika za test države.

Ona se u predstečaju sve vrijeme nalazi u takozvanoj teorijskoj koliziji interesa: pojavljuje se u ulozi vođenja postupka, a kao vjerovnik glasuje te odlučuje. Zamjerke zbog takve kolizije nisu novost, no država još nije dala materijala za prozivke zbog konzumacije te kolizije i pogodovanja. A mogla je u Mirninom slučaju biti prozvana da je izborom svojeg strateškog partnera, glasujući o svojem planu u svojem, tj. administrativnom postupku iskrojila predstečaj privatne Mirne u korist Podravke čiji je suvlasnik. Kako će se pitanje Mirne sada rješavati u stečaju koji jest sudski postupak, optužbe te vrste i ostale otpadaju tim više što stečaj bez likvidacije posve izgledno Mirni donosi spas. Kako nije poznat nijedan predstečajni primjer da je država konzumirala potencijalni sukob svojih uloga pogodujući sebi, a šteteći vjerovnicima, tako nije zabilježeno ni da je država kao većinski vjerovnik bez milosti pokopala plan za spas nekog dužnika poslavši ga u stečaj. Barem ga nema kad je riječ o poznatim tvrtkama koje zapošljavaju, pa je Mirna utoliko presedan.

Svojedobno je Linić, primjerice, zaprijetio Žderiću iz splitskog Konstruktora da će država zbog makinacija poslati u stečaj tvrtu iako zapošljava 1000 radnika, da bi na kraju Žderićevim popuštanjem ta nagodba bila prva od velikih građevinara koja je sudski sklopljena. Za predstečajni novitet slijedi ocjena Bruxellesa, a na domaćem terenu kad je riječ o državi stoje prigovori da je blagonaklona prema dužnicima, ali i zbog popuštanja njihovim vjerovnicima kako bi što više planova prošlo. Propast, pak, restrukturiranja Mirne u predstečaju nakon što se izjalovilo nakon više pokušaja Mirnine Uprave teško da se može izdvojiti iz jedne bitno veće priče. O tome kako je tekla devastacija proizvodne tvrtke koja je najveći dužnik državi, a ima nekretnine vrijedne 200-tinjak milijuna kuna te koja se u posljednji tren ipak počela dizati. Od 135 godina tradicije ovih posljednjih 20-ak, što je najapsurdnije zbog povratka kapitalizamu, ima loš horoskop po pitanju samog biznisa.