Premda je po anketama najpopularniji ministar, vjerojatno jer u odnosu na ostale neumorno donosi nove propise, pokušava popuniti državnu blagajnu lovom na porezne prijestupnike, Slavko Linić sjedi u vrućoj fotelji koje se ovih dana nitko mudar ne bi primio.

S nonšalantnim stavom Vlade Zorana Milanovića kojoj su reformi puna usta, a konkretnih rezultata niotkuda, Slavko Linić mora u startu smisliti plan kako naći 42 milijarde kuna koje mu već sada nedostaju u 2014. Usto, čekaju se smjernice Bruxellesa koji će tražiti najmanje tri, a vjerojatnije šest milijardi kuna dodatnih ušteda u okviru Procedure prekomjernog deficita. Računica postaje dramatično gora kad se u obzir uzmu potrebe gubitaških javnih tvrtki koje su godinama naučile samo posezati za proračunskim novcem kao da raste na grani umjesto da posluju profitabilno. Zato ne čudi da je temperamentni ministar financija eksplodirao "kao kokica" kad su stručnjaci Instituta za javne financije nevino priupitali – "Gospodo, a gdje vam je strategija upravljanja javnim dugom?" – i to nakon što je Vlada na dvije blagdanske telefonske sjednice u manje od tjedan dana povećala javni dug za nevjerojatnih četiri milijarde kuna.

Vođen onom starom da je napad najbolja obrana, izvrijeđao je kritičare koji su se usudili predložiti da se za upravljanje javnim dugom donese poseban zakon i ustroji ured – izvan Ministarstva financija. No, cijeli igrokaz, ma koliko neukusan bio, može se razumjeti baci li se pogled na praznu državnu blagajnu. Ono na što se nikako ne smije odmahnuti rukom jest Linićev "probni balon" o zamrzavanju uplata u drugi mirovinski stup. Najavio je u blaganskom intervjuu Linić da će, ne uspiju li reforme (koje?) i ne bude li rasta u kojem će aktivno sudjelovati mirovinski fondovi, na stol staviti pitanje drugog stupa. No, budimo realni, jednom zamrznute uplate koje bi Vladi instant donijele pet milijardi kuna uštede i toliku poštedu od bolnih reformi, prvi su korak u rušenje reforme mirovinskog sustava. Bacanje oka na drugi stup u kojem je sirenskih gotovo 60 milijardi kuna nije ekskluzivna ideja ministra Linića, ta osobna imovina građana "zagolicala" je ranije i Ivu Sanadera i mnoge druge "stručnjake" koji su nizali briljantne ideje kako tuđim novcem potaknuti tržišnu ekonomiju.

Ono što jasno i glasno treba reći: svako diranje u već sada slabi drugi stup koje ne ide u smjeru povećavanja uplata direktno je ugrožavanje osobne imovine građana i budućih mirovina. Jednako kao i da vam netko uzme ušteđevinu u banci ili se useli u vašu kuću. Jedina razlika leži u tome da se taj novac ne vidi i ne može potrošiti prije odlaska u mirovinu. Zamrzavanje uplata u drugi, odnosno njihovo preusmjeravanje u prvi, koji je odavno bankrotirao, znači da će buduća mala mirovina biti još mizernija i neće biti dovoljna za život. Ono što probnim balonima pokušava Vlada jest osluhnuti jesmo li postali baš toliko apatični da ćemo bez otpora pristati na još jedan izgovor da se kupi vrijeme za neprovođenje rezova. Bio bi to gospodo ultimativni poraz Vlade i potpuni gubitak kontrole nad državnim financijama. Vrijeme za izgovore je prošlo, nužne reforme popisali ste u programu Kukuriku koalicije. Diranje u drugi stup bila bi pljačka imovine građana.