Sad kad je izvjesno da će Janet Yellen biti nova čelnica američkih Saveznih rezervi, pozornost zaokuplja izbor osobe koja će je zamijeniti na položaju zamjenika. Stanley Fischer bio bi savršen izbor s obzirom na jedinstven spoj vještina, kvaliteta i iskustva. Tijekom svoje akademske karijere Fischer je bio jedan od najuspješnijih stručnjaka za monetarnu ekonomiju, a nakon toga slijedila su mjesta glavnog ekonomista Svjetske banke, prvog zamjenika glavnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda te guvernera Izraelske narodne banke. 

Višak štednje 
Fischerove je kvalitete na godišnjoj znanstvenoj konferenciji MMF-a održanoj prošloga mjeseca uzdizao i čelnik rezervi na odlasku Ben Bernanke. Na istoj se konferenciji puno raspravljalo iz drugog razloga: Larry Summers, Paul Krugman i dužnosnici Saveznih rezervi izlagali su provokativne teze o sporom gospodarskom rastu SAD-a i drugih naprednih gospodarstava u proteklim godinama. Summersovo kontroverzno objašnjenje za spor rast privuklo je najviše pozornosti. Gospodarska krize, istaknuo je Summers, nije gotova sve dok ne završi, a do toga još nije došlo. Vrlo je hrabro istaknuo da je za nedovoljan rast u posljednjih deset godina kriva temeljna strukturna promjena nazvana "ustrajnom stagnacijom": prirodna, ravnotežna ili stvarna kamatna stopa možda je "zauvijek" pala ispod nule. Za to, prema Summersovim riječima, postoje dva moguća razloga: višak štednje u Aziji ili dugoročni pad relativne cijene kapitalnih dobara koji je nastao zbog informatizacije, a smanjio potrebna ulaganja u odnosu na štednju.Ako je Summers u pravu, u velikoj smo gabuli. Središnje banke teško će održati dovoljno nisku stvarnu kamatnu stopu u razdobljima recesije jer nominalna kamatna stopa ne može pasti ispod nule. Prema Summersovu scenariju, negativna bi ravnotežna stopa označila kronično nisku stopu rasta.

Fischer je, pak, na konferenciji izrazio veću nadu u uspjeh monetarne politike. Kvantitativno olakšanje i smjernice za razvoj mogu smanjiti dugoročnu kamatnu stopu, a postoje i drugi kanali osim stvarne kamatne stope: devizni tečaj, cijene kapitala, tržište nekretnina i kreditni kanal. Zaposlenici Saveznih rezervi nisu toliko spremni uzdrmati temelje paradigmi, no David Wilcox, ravnatelj istraživanja i statističke obrade u Saveznim rezervama, i njegovi suautori smatraju da ozbiljnost i trajnost gospodarskog pada koji je započeo u prosincu 2007. polako nagriza kapital te veličinu i vještinu radne snage. To znači da je spora proizvodnja u SAD-u i usporen rast zapošljavanja u proteklih nekoliko godina rezultat financijske krize, a ne vanjske strukturne promjene. Ako nemaju klijenata, tvrtke ne grade nove tvornice, čak i kad je cijena kapitala niska, a radnici koji su dulje vrijeme nezaposleni trajno se uklanjaju s tržišta rada. Rezultat toga, kako uvjerljivo tvrdi Wilcox, jest taj što su se proizvodni kapaciteti i učinkovita radna snaga uklonili na zatrte putove rasta. Zbirni manjak ponude – a procjenjuju se da je potencijalna proizvodnja 7 posto niža nego prije 2007. – mogao bi biti veći od trenutnog manjka proizvodnje koji se pripisuje trajnom manjku zbirne potražnje. Zato je posao Saveznih rezervi danas je još teži jer još više ograničava mogućnosti zakonodavaca za poticanje rasta bez izazivanja inflacije. Istovremeno je, s obzirom na potencijal za dugotrajnu štetu rastu, još važnije održati dostatan poticaj potražnje dokle god je stopa nezaposlenosti visoka. Wilcoxov rad, stoga, podržava daljnje monetarno olakšavanje u 2014. godini. 

Hitne mjere
Krugmanovo je izlaganje na MMF-ovoj konferenciji bilo jednako iznenađujuće: zabrinutost zbog američkih fiskalnih deficita i duga pogrešna je čak i dugoročno. Borce za smanjenje deficita brine da će u jednome trenutku globalni ulagači izgubiti volju za čuvanjem pregolemog američkog duga, što bi dovelo do drastične deprecijacije dolara. Krugmanova je kontroverzna tvrdnja da kamatne stope čak ni u tom slučaju ne bi rasle, a učinak deprecijacije na američko gospodarstvo bio bi ekspanzijski. Zakonodavni je problem u tome što ima manje razloga za brigu oko dugoročnog dužničkog problema i više razloga za brigu oko toga što je fiskalna kriza u protekle tri godine gospodarstvu uskraćivala nužnu potažnju. Neuspjeh zakonodavnih mjera uistinu je zadivljujuć. Iako su hitne mjere ublažile financijsku katastrofu iz 2008., a inicijalni monetarni i fiskalni poticaji sudjelovali u dokrajčenju recesije u 2009., oporavak je otad bolno spor uglavnom zbog destruktivne fiskalne politike: besciljnog otežavanja gospodarskog stanja od 2010. do 2013., ponovljenih samonametnutih kriza od 2011. do 2013. te izostanka napretka oko stvarnih dugoročnih fiskalnih problema. Ti su fiskalni neuspjesi zajedno vjerojatno umanjili američki rast za više od jednog postotnog boda u svakoj od protekle tri godine. No postoje razlozi za optimizam u 2014., prvi put u posljednje četiri godine fiskalna politika vjerojatno neće negativno utjecati na rast. 

© Project Syndicate, 2013.