Čelnici većine suvremenih zemalja tvrde kako potiču razvoj poduzetničke atmosfere i samo poduzetništvo, no u mnogim slučajevima radi se samo o lijepim riječima, dok je realnost puno drukčija.

Tako većina njih zalupi vrata pred nosom stranim poduzetnicima koji dolaze sa svojim kreativnim idejama. Ugledni Economist donosi popis zemalja koje su zaista otvorene prema poduzetnicima i što im sve nude, kao i onih koje nisu baš naklonjene stranim investitorima.

Na opće iznenađenje, najgori je slučaj u SAD-u. Tako Amerikanci potencijalnim stranim investitorima ne nude nikakve posebne vize koje bi im omogućile da ondje otvore vlastitu tvrtku. Nude samo vize za investitore, no one su toliko rigorozne da ih rijetko tko koristi. Tako minimalna visina ulaganja mora iznositi milijun dolara, odnosno pola milijuna ako se radi o slabije razvijenom području. Stoga je godišnja kvota od 10.000 viza rijetko kad popunjena.

Prema tablici u nastavku jasno se vidi koje su zemlje otvorenije i sklonije prema stranim investitorima. Tako Singapur nudi vize za poduzetnike čiji minimalni iznos ulaganja iznosi 40.000 dolara, dok Britanci daju vize onim poduzetnicima koji ispune sve potrebne uvjete te za financiranje pothvata ulože 50.000 funti, odnosno 77.000 dolara.

The Economist

Na Novom Zelandu situacija je potpuno drukčija. Novozelanđani nemaju nikakvih posebnih zahtjeva u pogledu inicijalnih ulaganja, naprotiv, potiču strane investitore te poduzetnicma, za koje smatraju da bi državi mogli biti od koristi, nude i poslovni prostor. U Čileu su još velikodušniji pa stranim investitorima, umjesto da ih oderu, nude i financijsku pomoć. Tako za određene start-up firme nude pomoć u iznosu od 40.000 dolara, bez obaveze vraćanja sredstava.

U nekim zemljama koje strancima ne nude poduzetničku vizu, postoje druge opcije. Tako, primjerice, Australija i Kanada imaju razvijeni sistem vrednovanja koji posebno cijeni dob poduzetnika (važno je da bude što mlađi) te vještine kojima raspolaže. Australci su 2007. godine smanjili broj trajnih viza za poduzetnike, ali su povećali broj viza za kvalificirane radnike i članove njihovih obitelji sa 103.000 na 126.000 viza godišnje. Usporedbe radi, u SAD-u broj takvih viza iznosi oko 140.000, s tim da je američka populacija gotovo 14 puta veća od australske.

Egipćanin Mohamed Alborno, umjesto u SAD-u, tvrtku je otvorio u Kanadi. Iako je sam postupak otvaranja poduzeća u SAD jednostavan kao i u Kanadi, Alborno je svoju tvrtku odlučio otvoriti u Vancouveru. Kao glavni razlog naveo je spori proces dobivanja vize u SAD-u. Istaknuo je da ne žali zbog svoje odluke te kako je vrlo sretan. Njegova se tvrtka bavi online spajanjem video-proizvođača sa klijentima, a nedavno su i proširili asortiman svojih usluga.

Način na koji Amerikanci podcjenjuju poduzetničke vještine zaista je neobičan i krajnje nelogičan. Udio odobrenih trajnih viza u SAD-u u razdoblju od 1991. do 2011. godine pao je sa 18 na 13 posto, dok se u Kanadi, koja je puno sklonija stranim investitorima, taj udio povaćao sa 18 na čak 67 posto. Stoga je američka pro-imigracijska organizacija, The Partnership for a New American Economy, upozorila nadležne kako Amerikanci zaostaju u globalnoj utrci za talentima. Kinezi stranim poduzetnicima sa posebnim vještinama nude, ne samo besplatne stambene prostore, već i gotovinu za kupnju namještaja.