Otprilike četiri mjeseca nakon što smo tom temom otvorili FX kolumnu, grozničavu potragu za višim prinosima od strane japanskih bakica konačno su primijetili i financijski mainstream mediji poput Financial Timesa i Bloomberga. Raspisavši se nadugo i naširoko o, sve do nedavno posve neuobičajenoj praksi koju je, zbog velikog utjecaja, postalo naprosto nemoguće ignorirati. Doduše, autorima dotičnih medija učinilo se zgodnijim tematizirati o kućanicima kao najprikladnijoj kategoriji stanovništva, sve više ogrezloj u uzbuđenja na deviznom tržištu, no u tome se krije i jedna vrlo važna suštinska razlika. Naime, japanske su bakice postale simbol pasivne aplikacije carry trade strategija, neumorno upucavajući raspoloživi kapital (štednju) mahom u investicijske (mirovinske) fondove koji zatim, u potrazi za adekvatnim prinosima, prikupljena sredstva plasiraju na inozemna financijska tržišta. I time, svakodnevno obavljajući milijarde dolara vrijednu konverziju valuta, praktički shortaju jen, što nedvojbeno predstavlja ozbiljan uteg za japansku valutu, a kamatni diferencijal promovira kao ključan lajtmotiv aktivnosti dealera na deviznom tržištu. Nasuprot tome, kućanice se sve češće spominju u kontekstu aktivnog money managementa koji u posljednje vrijeme poprima uistinu neslućene razmjere. Ma možete li zapravo uopće zamisliti tu scenu? Brižna i nadasve skromna japanska kućanica (ili je barem stereotipna percepcija takvom prikazuje) inače ustaje ranom zorom kako bi svoje ukućane dočekala sa spremnim doručkom i potom ih otpravila u školu ili na posao. No prioriteti su se u međuvremenu očito promijenili. Doručak u ovom slučaju može i pričekati, jer prije toga svakako valja provjeriti stanje sa zatvaranja u New Yorku i Chicagu. “Hm, svježe non-farm payrolls brojke s kraja prošloga tjedna zvuče doista uvjerljivo”, razmišlja naša kućanica dok na brzinu pjenjačom mlati tamagoyaki, pazeći istodobno da joj miso juha ne pokipi i natto ne zagori. Nehajno miješajući rižu, kimono ulagačica sa zadovoljstvom mjerka neupitne razine otpora, dokono razvlačeći Fibonnaci lines na hourly chartu, a paralelno s operacijama u kuhinji pomno motri i tick chart, pokušavajući opipati puls tržišta koje sada budnim održavaju tek malobrojni trgovci u Wellingtonu i Sydneyu.

Servirajući jelo s pogledom fiksiranim na blinking screen svoga laptopa, sad već okorjela ovisnica o adrenalinu koji nudi devizno tržište napokon se odlučuje za akciju, okidajući naloge kojima shorta jen u vrijednosti nekoliko stotina tisuća dolara, posve uvjerena u uspjeh strategije – “prodajmo domaće”. Zvuči smiješno? Nezamislivo? Zamislite onda ovo – zahvaljujući deviznom tržištu, svojih pet minuta slave dohvatila je i Yukiko Ikebe, 59-godišnja kućanica optužena za poreznu prijevaru kojom je pokušala skriti profit veći od tri milijuna dolara, ostavši dužna državi otprilike trećinu navedenog iznosa. A evo i još jednog valjanog razloga da se zamislite. Naime, prema procjenama analitičara tvrtke Yano Research, vrijednost short pozicija japanskih retail (individualnih) investititora premašila je korespondirajuću brojku sa Chicago Mercantile Exchange, najveće burze financijskih derivata vezanih za devizno tržište, dosegnuvši početkom srpnja – 19,2 milijarde dolara!!! Slično intoniranih procjena doista ima napretek, a da stvar bude još zanimljivija, kućanice su otvoreno ušle u sraz s profesionalcima čiji su se savjeti u pojedinim slučajevima pokazali posve promašenima, očito ne uvažavajući utjecaj tih istih, samozatajnih kućanica. Koje pak sustavno izrabljuju negativan kamatni diferencijal što krasi domaću valutu, počesto ne prezajući ni od rizičnijih oklada, kakvima se smatraju valute zemalja u razvoju, poput, primjerice, turske lire. Čime navode na zaključak kako deviznim tržištem više ne upravljaju “patuljci iz Zuricha”, na što se nekoć davno referirao britanski političar Harold Wilson (optužujući švicarske bankare za špekulativne napade na funtu), već upravo – kućanice iz Tokija.