Američka kriza drugorazrednih hipotekarnih kredita koja je uzdrmala najveće svjetske bankarske institucije i posredno dovela američku ekonomiju na sama vrata recesije nagnala je europske regulatore da razmotre sličan scenarij koji bi se mogao dogoditi europskim bankama. Zabrinjavajuće je da bankarski poslovi koji prelaze državne granice ulaze u petlju različitih propisa i legislativa, od državnih do Unijinih, koji bi dolaskom financijske krize mogli stvoriti mnogo gore stanje nego što je sada u Sjedinjenim Državama. Naime, nedostatak jedinstvenog zakonodavstva, smatraju europski regulatori, učinio je financijske institucije nespremnima za ekonomsku krizu za koju postoji relativno velika šansa.

Osvajanje Europe
U svojem izvješću grupa europskih akademika pri Europskom odboru za praćenje financijske regulative izjavila je kako su se na sreću za posljednje krize bankarski padovi zadržali samo u okvirima nacionalnih jurisdikcija, ali da bi se mogućnost teških posljedica za čitav sektor najhitnije trebala uzeti u razmatranje. Također smatraju neefikasnima velik broj raznoraznih specijaliziranih odbora za nošenje s raznim krizama na europskoj razini. Primjerice, podaci iz 2006. pokazuju kako 15 najvećih europskih banaka, prema tržišnoj vrijednosti, drži u prosjeku 24 posto svoje imovine izvan matične države, a to je povećanje od 11 posto u odnosu na 1997. godinu. Usprkos postojanju Europske središnje banke velik dio bankarskog poslovanja ostaje na brizi državnih regulatornih autoriteta. Svaka paneuropska banka je odgovorna isključivo nacionalnom autoritetu, a to znači da u većini slučajeva nemaju potrebnu dozu kompatibilnosti s Unijinim zakonodavstvom. Osim toga sredstva fondova čija je namjena spašavanje posrnulih banaka ne dolaze iz jedinstvene europske blagajne, nego moraju doći iz matične zemlje banke. Primjerice, ako španjolski štediša drži svoj novac u podružnici strane, recimo nizozemske banke, prema sadašnjim regulativama EU taj novac potpada pod nizozemski zakon o osiguranju depozita. No u slučaju krize taj će štediša morati dosta pričekati da se aktivira vladin fond za zaštitu. Tako neke zemlje imaju zakonsku obvezu o osiguranju štednih depozita te moraju držati gotovinu za pokrivanje u iznosu od najmanje 20.000 eura za manje štediše, a druge zemlje su obvezne držati najmanje 103.000 eura. Istovremeno neke od članica EU zahtijevaju da i štediše dijele gubitak s bankom.

Štediše na vjetrometini
Takav nesređen sustav zamalo je britanski Northern Rock stajao glave jer su štediše s dobrim razlogom pohrlile povući svoj novac. Kako se britanske banke više ne bi našle u takvoj drami, vlasti su se odlučile na usvajanje američkog sustava prema kojemu male štediše moraju imati stopostotno osiguranje svojih uloga. Neki se europski sustavi za osiguranje oslanjaju na udruživanje doprinosa u slučaju krize, no i to podrazumijeva dugo stajanje štediša u redu za svoj novac. Stvar se posebice komplicira jer EU ne može redistribuirati porezne priljeve preko kontinenta kako bi bio od pomoći tzv. sveeuropskim bankama, a zahtjevi za gotovinom prerasli bi bilo koje osiguranje depozita pa bi vlade bile primorane uskočiti što je financijski i politički neisplativo. Dodatnu brigu uzrokuje i širenje bankarskih poslova posebice u istočnoj Europi jer velike europske banke kupuju tamošnje banke pa najčešće ne posluju preko svojih ogranaka nego preko tvrtki-kćeri koje potpadaju pod domaće zakonodavstvo što znatno mijenja liniju odgovornosti. Stvar je vrlo zabrinjavajuća i ako se pogleda važnost uloge banaka za cijelu europsku ekonomiju. Sadržajni temelj malih i srednjih europskih tvrtki leži u bankarskom financiranju njihova posla, dok su u SAD-u takve vrste tvrtki okrenute kreditnom tržištu tako da bi kriza u Europi izazvala mnogo gori makroekonomski efekt nego što se dogodio u SAD-u.