Članice eurozone ove su godine značajno povećale zaduživanje kako bi financirale mjere potpore gospodarstvu u krizi izazvanoj koronavirusom, što je obnovilo neke već pomalo zaboravljene ideje o otpisu duga.

Kako piše Financial Times, u središtu te ideje nalazi se Europska središnja banka (ECB) od koje neki političari i ekonomisti traže otpis dijela državnih obveznica nabavljenih u sklopu programa kupnje dugova članica eurozone.

Izvučena iz naftalina

Inače, radi se o stavu akademskih ekonomista koji se pojavio još 2012. tijekom tadašnje dužničke krize. No, nedavno su tu ideju iz naftalina izvukli talijanski političari, sugerirajući da bi ECB mogao oprostiti dio dugova koje je kupio kroz program otkupa imovine ili ih zamijeniti za „vječne obveznice“.

Ne treba čuditi da se opet počelo pričati o oprostu dugova s obzirom da su članice eurozone ove godine povećale iznos duga za dodatnih 1,5 bilijuna eura. Time će javni dug eurozone po prvi put od njezina osnivanja prijeći vrijednost gospodarstva.

K tome, dobar dio članica ima proračunski deficit iznad 10 posto BDP-a, a među njima su Italija, Francuska i Španjolska. Kad je već riječ o Italiji, vlada u Rimu očekuje da će javni dug s lanjskih 135 posto BDP-a iduće godine dosegnuti gotovo 160 posto vrijednosti gospodarstva.

Iako su fiskalna pravila Europske unije – koja zahtijevaju deficit ispod 3 posto BDP-a te javni dug do 60 posto – suspendirana dok traje pandemija, nakon okončanja krize u jednom će trenutku opet biti na snazi. A to će povećati pritisak na članice da se razduže.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

David Sassoli, predsjednik Europskog parlamenta, izjavio je prošloga mjeseca za list La Repubblica da je oprost duga „zanimljiva radna teza koju treba pomiriti s osnovnim principom održivosti duga“. Na to se nadovezao Riccardo Fraccaro, savjetnik premijera Giuseppea Contea, kazavši za Bloomberg da „monetarna politika mora podržati ekspanzivnu fiskalnu politiku članica na svaki mogući način“.

Tržišne okolnosti za sada idu na ruku državama – s obzirom na monetarnu politiku ECB-a koji je dominantni kupac državnih obveznica, većina članica može se zadužiti na 10 godina uz prinos blizu nule, pa i ispod nje. Analitičari očekuju da će program otkupa obveznica ECB zadržati do sredine 2022. godine.

Nema razloga za brigu

Carsten Brzeski, ekonomist banke ING, ističe kako za sada nema razloga za brigu zbog rastućeg duga u eurozoni, ali da će se u budućnosti to pitanje morati raspraviti.

„Neka vrsta oprosta duga možda će trebati, bilo izravno putem ECB-a ili zamjenom za vječne obveznice s nultom kamatnom stopom“, smatra Brzeski. Međutim, predstavnici središnjih banaka odbacuju tu ideju smatravši je „opasnom“ i „destabilizirajućom“, a osudio ju je i dio ekonomista kao „kontraproduktivnu“.

„Moramo odvojiti političku od ekonomske pozicije“, ističe Lucrezia Reichlin, profesorica na Londonskoj školi ekonomije. „Iz čisto ekonomske perspektive oprost duga može imati smisla u određenim okolnostima, ali ovisi kako će te ga provesti. S političke točke gledišta iznimno je opasan. Tako da se čini iznimno neproduktivnim razgovarati o njemu sada“, smatra Reichlin.

Holger Schmieding, glavni ekonomist banke Berenberg, kaže kako se radi „o najgoroj ideji ove godine“ koja se može jako loše odraziti ako preplaši investitore i prouzroči pogoršanje uvjeta zaduživanja. Valja naglasiti i pravne zapreke.

Oprost duga zasigurno bi prekršio zabranu financiranja vlada od strane ECB-a, kako je i jasno istaknula predsjednica Christine Lagarde kada je prošlog mjeseca u Europskom parlamentu upitana za komentar te ideje. Istovjetno razmišlja i François Villeroy de Galhau, guverner Banke Francuske i član vijeća guvernera ECB-a kazavši da bi „razmatranje oprosta duga bio vrlo opasan put“.

Postoji i tehnički problem s tom idejom. Nacionalne središnje banke otkupljuju obveznice svojih država u ime ECB-a. Ako se taj dug otpiše, gubitak će podnijeti nacionalne središnje banke, a to bi zahtijevalo od vlada da ih dokapitaliziraju. Stoga bi efekt poboljšanja stanja javnih financija bio krajnje upitan.